Godinama su u Crnoj Gori prisutni negativni diskursi prema različitim nacionalnim i
etničkim zajednicama, što je produbilo društvenu distancu i polarizaciju, ali i
podstaklo netrpeljivost prema susjedima, koji se često prikazuju ne samo kao stranci
i nepoželjni, već i kao neprijatelji i prijetnja regionalnoj stabilnosti.
Slušali smo i čitali priče o “albanskim ekstremistima” i “teroristima s Kosova”,
“Turcima koji kidnapuju djecu” uz česte islamofobne naslove, podstičući
međunacionalnu netrpeljivost i jačajući stereotipe.
Negativni diskurs oblikovan je i kroz političke izjave koje su dobile prostor u javnosti,
senzacionalističke i neprovjerene vijesti, ali i viralne objave na društvenim mrežama,
gdje su predrasude i govor mržnje lako nalazili plodno tlo.
U posljednje vrijeme fokus se pomjera. Pored nedavno zabilježenih anti-turskih
narativa, danas u pojedinim medijima svjedočimo kritikama na račun Hrvatske. One
variraju od blažih tvrdnji da “Hrvatska ponižava Crnu Goru”, do radikalnijih etiketa u
kojima se država prikazuje kao “ustaška” i prijetnja regionalnoj stabilnosti.
Svima koji prate dešavanja u regionu i susjednim zemljama poznato je da je talas
desničarskih ispada zahvatio Hrvatsku, uz učestale incidente usmjerene protiv
pripadnika srpske manjine i javnu upotrebu pozdrava proustaškog režima iz vremena
Drugog svjetskog rata.
Kreiranju negativne slike o Hrvatskoj, doprinijelo je i ono što se u toj zemlji dešava,
poput koncerta kontroverznog Marka Perkovića Tompsona koji je okupio pola
miliona ljudi, od kojih je dobar dio uzvikivao zabranjeni ustaški pozdrav "Za dom
spremni".
Ovakva dešavanja, nacionalističke agende i zapaljiva retorika nijesu u potpunosti
bez odgovora, već su postali predmet intenzivne diskusije, ali i otpora koji je iskazan
kroz više protesta širom Hrvatske, između ostalog i antifašističkim maršem
organizovanim krajem godine u Zagrebu.
Da su česti i nacionalistički ispadi političara pokazuje to što je saborski poslanik iz
Domovinskog pokreta i bivši ministar poljoprivrede, Josip Dabro pjevao u čast
ustaškog vođe i zločinca Ante Pavelića, čime je izazvao burne reakcije u javnosti i na
političkoj sceni. Osude su stigle od strane predsjednika HSLS-a Darija Hrebaka, iz
HDZ-a su zatražili izvinjenje Dabra, a reakcije su stigle i iz opozicije.
U kontekstu odnosa Crne Gore i Hrvatske u prethodnom periodu bilo je nekoliko
dešavanja, a neki od njih se mogu smatrati i povodom za širenje anti-hrvatskog
narativa.
Do najznačajnijeg zaoštravanja odnosa došlo je usvajanjem rezolucije o Jasenovcu,
koja je nedvosmisleno bila usmjerena na Hrvatsku, iako su u njen naziv naknadno
dodati i logori u Dahauu i Mauthauzenu.
Rezolucija je usvojena uz kampanju Demokratskog fronta, podršku zvanične Srbije,
iako je i dalje nejasno čemu usvajanje ovakvog dokumenta, imajući u vidu da na
javnoj sceni u Crnoj Gori nije zabilježena niti jedna izjava kojom bi se negirao
genocid počinjen nad Srbima, Jevrejima, Romima i nelojalnim Hrvatima u Nezavisnoj
državi Hrvatskoj od 1941-45. godine.
Hrvatska je uzvratila zabranom ulaska u zemlju čelnicima partija koje su podržale
rezoluciju, Andriji Mandiću, Aleksi Bečiću i Milanu Kneževiću. Produžena reakcija
bila je, uprkos najavama iz Hrvatske, da ”neće postavljati bilateralna pitanja kao
uslov za evropski put Crne Gore” blokada najavljenog zatvaranja poglavlja 31 koje
se odnosi na spoljnu, bezbjednosnu i odbrambenu politiku, ali i nizom drugih
zahtjeva u pregovorima koji se vode iza zatvorenih vrata.
Negativnu percepciju prema Hrvatskoj izazvalo je i prošlogodišnje opasno i
neprihvatljivo ponašanje i uzvici “Za dom spremni” i “Ubij Srbina” gostujućih navijača
na stadionu pod Goricom.
"Hrvatskoj i što ne traži”
Ovakva dešavanja naišla su na pogodno tlo, godinama ranije “utabano”, za širenje
tvrdnji o Hrvatima kao “ustaškom narodu”, onima koji i danas slijede “ustašku
ideologiju”, te kreiranju percepcije da su prijetnja susjedima.
Društvo koje se već jednom “branilo” od ustaša kroz “Rat za mir” trebalo bi da
prepozna slične obmanjujuće obrasce i da uvidi dugoročne negativne posljedice po
dobrosusjedske odnose Hrvatske i Crne Gore, što je bio slučaj ratnih devedesetih.
U kontekstu naših bilateralnih odnosa i neriješenih međudržavnih pitanja Hrvatska se
predstavlja kao zemlja koja ima nadmoć i kojoj se nužno mora “udovoljavati”, na
štetu građana Crne Gore, ili dominantno jednog dijela stanovništva iz korpusa srpske
nacionalnosti.
Tako recimo Milan Knežević, lider DNP-a, partije koja je donedavno bila na vlasti,
tvrdi da se Hrvatskoj "daje i što ne traži", dok se Srbima u Crnoj Gori uskraćuju prava
poput srpskog jezika ili zastave, nazivajući ovu situaciju "lingvističkim aparthejdom".
Osim toga, Hrvatska se od strane pojedinih medija i političkih aktera, među kojima je
i predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, prikazuje kao sila koja nastoji "staviti
Podgoricu pod svoju kontrolu" i uvući Crnu Goru u "antisrpsku politiku".
Prisutni su i brojni drugi narativi poput onih da “Podgorica priznaje svoj podanički
odnos prema Hrvatskoj”, da predsjednik i premijer ćute dok nas “Hrvatska ponižava”,
ali i tvrdnje o “navijačkim ratnim trubama” kako su pojedini mediji opisali fudbalski
meč dvije reprezentacije koji je odigran prije par mjeseci.
Ovo su samo neki od primjera diskursa koji koristi izraženo emocionalni i polarizujući
jezik stvarajući sliku Hrvatske kao države neprijateljski nastrojenje prema Crnoj Gori,
koja želi da “ponizi” manjeg i slabijeg susjeda kako bi potvrdila svoju dominaciju u
bilateralnim odnosima.
Kroz ovakve, ali i slične primjere, pokušava se uticati na percepciju građana i
građanki prema Hrvatskoj, sa kojom je Crna Gora godinama imala stabilne i
dobrosusjedske odnose.
“Evroparlamentarci, a ono komšije ustaše”
Anti-hrvatski narativ posebno je važno sagledati kao dio aktuelnog političkog
trenutka u kojem se Crna Gora približava članstvu u Evropskoj uniji (EU), pa se kroz
negativne kampanje, ova zemlja prikazuje kao prepreka našem evropskom putu, ali i
ujedno zemlja koja “dokazuje” zašto je Evropska unija postala “klasična besmislica”.
Ovo je posebno izraženo kroz kontekst poistovjećivanja hrvatskog društva sa
“ustašama” i generalno sve prisutnog anti-hrvatskog narativa čemu svjedoče brojni
naslovi koji se smo u prošlom periodu mogli pročitati na portalima poput Borbe, In4s-
a, Aloonline…
“Čuš, evroparlamentarci – a ono komšije ustaše” (1)
“Ustaštvo postalo ideologija evropske Hrvatske” (2)
„Demokratski rajh“ u Hrvatskoj: Kome je potrebna neoustaška tvorevina na
evropskom tlu (3)
“Iz Zagreba ustaše, iz Sarajeva Handžar – Isti plamen mržnje prema Srbima” (4).
“Ustaška posla: Hrvatski premijer poručio da će Tompson pjevati na dočeku
rukometaša” (5).
“Ustaštvo cveta u EU: Ministri na aerodromu u Zagrebu pevali Tompsona na dočeku
rukometaša” (6)
Baš kao i u prethodno opisanom narativu, cilj ovakvih tvrdnji je diskreditovati
Hrvatsku, ali i Evropsku uniju, koja se želi prikazati kao zajednica koja je tolerantna
prema fašizmu. Uz to, ovakvim narativima se jača osjećaj žrtve među jednim dijelom
stanovništva, dodatno utvrđuju istorijske traume, što uzrokuje mobilizaciju
nacionalističkih emocija, uz neizostavnu kritiku "dvostrukih aršina" Zapada.
Crna Gora kao poligon za “ustaško divljanje”
Osim gore navedenih narativa, prisutno je i manipulisanje i označavanje pojedinih
crnogorskih medija (1), ličnosti (2), pa i gradova “ustaškim” (3), uz tvrdnje da se u
Crnoj Gori “promoviše ustašluk” (4).
Korak dalje otišao je Milan Knežević koji je, komentarišući već pomenuto,
neprihvatljivo ponašanje hrvatskih navijača, kazao da je politika Crne Gore danas
takva da je bolje “ubiti Srbina nego naljutiti ustaše”. (5)
Da je Crna Gora “poligon za ustaško divljanje i širenje mržnje prema Srbiji“ poruka je
koja dolazi od ministara za javna ulaganja u Vladi Srbije Darka Glišića (6) koji je
utvrdio i da je “Hrvatska uzela Crnu Goru pod svoj protektorat”.
Jasno je da ovakvi i slični narativi dodatno podstiču netrpeljivost, prikazujući naše
društvo kao žrtvu "crnogorskog ustaštva" pod uticajem Hrvatske.
Opomena za popa jer Hrvate naziva projektom
Za sada je, u moru anti-hrvatskih izjava, naslova, komentara, vidljiva samo jedna
reakcija sistema – zaštitnik ljudskih prava i sloboda ocijenio je da izjave paroha
Mijajla Backovića, u kojima je “Hrvate u Boki” nazvao “projektom”, predstavljaju
nedopušten javni govor kojim se, kako se navodi, negira ili relativizuje pravo
bokeljskih rimokatolika da se nacionalno izjašnjavaju kao Hrvati.
Backović je ranije, gostujući na TV Prva naveo da su “Hrvati u Boki projekat”.
Zaštitnik je tokom postupka zatražio izjašnjenje od Backovića, ali on, kako se navodi,
nije odgovorio ni nakon upućene urgencije.
Zastrašivanje “balkanskim frontom” sa sjedištem u Zagrebu
Nije novost da se određene bilateralne ili multilateralne saradnje među zemljama
regiona pokušavaju predstaviti kao otvorene prijetnje i opasnosti po druge zemlje
zemlje koje nijesu članice takvih saveza.
Istraživanje mogućnosti razvoja i nabavke odbrambenih sposobnosti putem
multinacionalnih rješenja, razmjena stručnih znanja i najboljih praksi u regrutaciji,
razvoj i zadržavanje kvalifikovanog osoblja radi jačanja sposobnosti odvraćanja i
odbrane, jačanje zajedničkih mjera protiv hibridnih prijetnji, uključujući cyber prijetnje,
kampanje dezinformiranja i štetan strani uticaj, podržavanje evroatlantske
perspektive Kosova kroz zalaganje za njegov status u NATO-vom Partnerstvu za
mir.
Ovo su neke od tačaka u Deklaraciji o saradnji u oblasti odbrane i sigurnosti koju su
ministri odbrane Kosova, Albanije i Hrvatske potpisali u Tirani u martu prošle godine.
Skoro godinu dana kasnije, ova inicijativa se najavljuje kao “novi balkanski pakt u
Zagrebu”, ali i “opasna osovina na Balkanu”, pokušaj stvaranja jedinstvenog
informacionog prostora za vođenje direktnih, ali i “hibridnih” vojnih operacija.
I dok su ovakve teme i narativi, kao što smo vidjeli, dio izvještavanja pojedinih medija
u Crnoj Gori, odnosi Crne Gore i Hrvatske nijesu pretjerano važna tema u hrvatskom
medijskom prostoru.
Osim toga, važno je ukazati i na činjenicu da većina građana Hrvatske, po
Eurobarometru koji je objavljen u septembru 2025. godine, podržava ulazak Crne
Gore u EU – čak 68 posto anketiranih je dalo svoju podršku, a 28 posto je bilo
protiv. Od svih zemalja koje žele ući u EU, građani Hrvatske najviše podržavaju
ulazak Bosne i Hercegovine (74 posto), a potom slijede Crna Gora, pa Ukrajina i
Kosovo.
Jasno je da prikazani narativi u crnogorskim medijima i političkom diskursu
sistematski grade sliku Hrvatske kao neprijateljske sile koja nastoji da pokaže
dominaciju i ponizi Crnu Goru, čime se direktno podrivaju dugogodišnji
dobrosusjedski odnosi, polarizuje društvo i jačaju etničke tenzije koje su već prisutne
u regionu.
Time se istovremeno stvara klima netrpeljivosti koja onemogućava Crnoj Gori
fleksibilnost u pregovorima s Hrvatskom, po nas ključnom članicom EU, jer svaki
potencijalni ustupak može biti protumačen kao "podaništvo" ili izdaja nacionalnih
interesa. Dodatno širi se i narativ koji svaki potencijalni dogovor sa Hrvatskom
predstavlja kao poniženje Crne Gore.
U širenju ovog narativa prednjače mediji koji se otvoreno protive ulasku Crne Gore u
EU želeći da na taj način delegitimišu i proces pregovora sa EU u kojem, trenutno,
značajnu ulogu igra i Hrvatska zbog jasno propisanih pregovornih obaveza o
dobrosusjedskim odnosima i otvorenim bilateralnim pitanjima.
Primjeri za ovaj dio narativa su naslovi “Zagreb sapliće i ucjenjuje Podgoricu”,
“Plenković nastavlja da ispostavlja račune Crnoj Gori: Da bi ušli u EU, Hrvati traže
novac za „logoraše“, brod Jadran, Prevlaku… Samo još muzičku nisu tražili!”, te
“Bečić na udaru malignog hrvatskog uticaja: Hrvati poručuju da Crna Gora neće
postati bastion velikosrpstva na Jadranu”.
Doprinos ovakvom huškanju daje i zvanična Srbija kroz izjave presjednika
Aleksandra Vučića da on neće da se dodvorava Hrvatima, da glumi Crnu Goru.
“Oni da me vrijeđaju i ponižavaju u Podgorici, insistiraju na Morinju, a vi ne smijete
da izgovorite riječ Lora… stvarno ne mogu da budem toliko jadan”, Vučićeve su riječi.
On je izjavljivao i da “Hrvati u Podgorici mogu sve”, a mediji su, zbog ovog narativa,
prenosili čak izjave Vojislava Šešelja da će “Hrvati ponižavati Crnu Goru do kraja ali
što ih više ponižavaju, to će biti ponizniji”.
Iz istog tabora se tvrdi da je suverenitet Crne Gore po mjeri Zagreba čija spoljnja
politika ima jedan cilj – slabljenje Srbije i potčinjavanje Srba, te da zloupotrebljava
članstvo u EU za omalovažavanje Crne Gore.
Konačno, ovakvi diskursi ne samo da udaljavaju potencijalnu regionalnu saradnju i
rješavanja bilateralnih pitanja, već i usporavaju evropski put Crne Gore, jer jačaju
unutrašnje podjele i smanjuju prostor za neophodne racionalne kompromise
potrebne za članstvo do 2028. godine.
Jelena Jovanović, izvršna urednica portala Raskrinkavanje.me
