Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista
Jutro 22. februara ove 2026. godine dočekalo me okupano suncem. Odlučili smo da, nakon brojnih
neđelja kiše, danas odemo makadamskim putem Krstac-Knež Do-(Gačevići Gornji i Donji). Dan
kakav se poželjeti može, a predio takođe čini dio lovćenskog masiva, iako nije direktno u granicama
NP Lovćen. Velji Zalazi svojom ljepotom prirode, brojnih kraških vrtača i terena čine sakrivena
„gorska oka“ nad najljepšim od svih Bokotorskim zalivom. Krenusmo polako: ja, koleginica
Aleksandra (Veljkova) Vujović i Snežana Didanović. Poneki dašak vjetra ne remeti dan, već ga čini
ljepšim. Prolazimo polako kroz Knež Do, đe žive Prorokovići tu nas susrijeće nekadašnje masivno
guvno, ali i neke nove obnovljene kuće. Polako nastavljamo put dok nas u pozadini obasjava ljepota
Štirovnika svojim bijelim pramenovima snijega koji svjetlucaju ovog neđeljnog jutra.
Uz sam put prema planini Mravljanik (1336 mnv), koji se pruža ogoljen i masivan ispred nas, sa
djelimičnom šumom crnog bora koja je na njemu prilično uspješno posađivana šezdesetih i
sedamdesetih godina prošlog vijeka. Put do Veljih Zalaza je makadamski, proširen do samog centra
sela i u dužini otprilike 6,5 km. Nakon što prođete tim putem, lijeva staza se odvaja ka lokalitetu
Pestingrad, koji predstavlja jedan od najljepših vidikovaca na području lovćenskog masiva.
Koračamo polagano, sigurno. Srijećemo druge planinare u povratku, a na svakom koraku nas prate
visibabe i kaćuni, kao da nam u toj nestvarnoj tišini mašu svojim laticama i srdačno žele
dobrodošlicu. Na jednom dijelu dva crna bora, jedan naspram drugog, kao da predstavljaju
vremensku kapiju koja nas dočekuje na ovom našem putu ka Veljim Zalazima. Staza je lagana
zapravo do samog centra sela ste u stalnom spustu, za razliku od povratka, đe ste u konstantnom
usponu, što može biti zamorno.
Jedan put koji je probijen vodi ka Malim Zalazima, ali mi danas nećemo ka toj destinaciji. Dok se
polako spuštamo, prelijepi pejzaži Bokotorskog i Tivatskog zaliva đe se more presijava i preliva u
svom iskričavom plavom sjaju. Priroda miruje. Na jednom dijelu puta neko je napravio prelijepi
drveni okvir đe vam se pogled pruža ka panorami Boke Kotorske, zaliva, ali i ljepote mora koja vas
opija.
Korak po korak spuštamo se ka Veljim Zalazima. Velji Zalazi se pominju prvi put 1351. godine i
vrlo su staro naselje. U Kotorskim spomenicima pominju se još 1336. godine. Po jednoj verziji svi
stanovnici Veljih Zalaza su starinci. Najdalji preci za koje se zna bila su 3 brata, koji su se zvali Hrs,
Drug i Gač, i od sve trojice ima potomaka. Potomci ove trojice starinaca zvali su se: Hrsovići,
Drugovići i Gačevići ali se odavno ne zovu tako. Od Hrsovića su Bratičevići i Vukčevići, od
Drugovića su Đurovići i Nikolići, a od Gačevića su Dančulovići, Lukrecije, Padalice, Kapetanovići
i Prorokovići. Nekadašnji zaseoci su bili Velji Zalazi i Mali Zalazi. Velji Zalazi su istočno od Malih
Zalaza. Nalaze se iznad Kotorskog zaliva na visokom rubu dobrotskih strana. Smješteni su na
omanjoj površi, okruženoj naročito sa sjeverne strane ogoljelim brdima: Lukom, Razdoljem,
Brčinim brdom, Osojem, Pestingradom, Kraolicom, Stepenima, Vinogracom i Babinom glavom. Od
nekadašnjeg relativno velikog sela Velikih Zalaza (uključujući i njegove zaseoke Donje i Gornje
Gačeviće) jako je malo ostalo. Teški uslovi života, uslovljeni slabim prirodnim uslovima, iznudili su
masovno iseljavanje.
Dolazimo do Crkve Sveta Vrača posvećene (Svetim Vračevima). Kako zapisuju Gojko Kustudić i
Lazo Božović u svojoj knjizi „Zapisi sa Njeguša“ (str. 41), crkva Sv. Vrača u Veljim Zalazima
nalazi se na jugoistočnoj strani sela. Po predanju zapisanom kod Erdeljanovića, crkva u Veljim
Zalazima sagrađena je oko 1725. godine na mjestu stare seoske crkve Sv. Spasa.
Ovo jejednobrodna crkva sa polukružnom apsidom na istoku i sa vratima, četvorokrakom rozetom i
trodjelnim zvonikom na preslicu, na zapadu. Građena je od fino klesanog kamena, složenog u
horizontalne redove i povezanog malterom. Zasvođena je poluobličastim svodom koji se oslanja na
uzdužne zidove. Unutrašnji prostor je sa dva para pilastara podijeljen na tri traveja. Na uzdužnim
zidovima i apsidi su po jedan manji prozorski otvor, sa kojima je osvijetljena unutrašnjost crkve.
Pod crkve je popločan kamenim pločama, a na betonskom krovu su oštećene i polomljene tigle.
Iznad ulaznih vrata umetnuta je kamena ploča sa uklesanim natpisom: „Hram Sv. Vračeva
ponovljena 1898. godine.“ Crkva Sv. Vrača ima kamenom podzidanu portu i grobljanska je.
Ono što je interesantno jeste da se neki prilično stari grobovi nedaleko nalaze van crkvenog sjena.
Poluotvorena vrata crkve, koja je u prilično lošem stanju tigle polomljene, krov popucao, gotovo
pred urušavanjem stare crkvene knjige i djelovi knjiga razasuti po crkvi. Groblje zapušteno, zaraslo
u korov i draču. Pravim fotografije da sve ovjekovječim. Ono što mi privlači pažnju jeste ikonostas
na njemu piše: ,,Ikonostas izrađen pod vladom Njegovog kraljevskog visočanstva gospodara
Knjaza Nikole I a sa blagoslovom njegovog visokopreosveštenstva mitropolita Mitrofana,
priložiše ga Marko Filipov i Rade Mićov Đurović 1902. godine.”
Iako je ova crkva dragocjeni, nesumnjivo kulturno-istorijski spomenik, zub vremena je učinio
svoje. Ovo je i apel nadležnim institucijama da se uključe i obiđu pomenuti objekat, a ako je
moguće, sačuvaju ga od mogućeg daljeg urušavanja i propadanja.
Ono što mi je takođe privuklo posebnu pažnju na jednom grobu piše: „Ovaj spomen podigao Rade
Mićov Đurović svome ocu i stricu Joku.“ Iznad natpisa godina izrade 1899 na grobu zmija i ptica,
đe zmija gotovo dodiruje rep ptice. Ovaj motiv je zabilježio Slobodan Čukić, istraživač i publicista,
u svojoj knjizi „Zmije na pravoslavnim grobljima u Crnoj Gori“. Simbolika zmije u crnogorskoj
tradiciji bila je važna i snažna, zato je ne tako često, ali je srijećemo na nadgrobnim spomenicima i
to baš ovđe, na ljutom kršu Katunske nahije, u Veljim Zalazima.
Nastavljamo dalje. Dogovor je da predahnemo u samom centru sela. Kuće odavno popadale,
krovovi urušeni, ali nevjerovatan prizor staro kućište je neko počeo da obnavlja sa crvenim
rebrastim limom. Lijepo je viđeti da neko pokušava da vrati život na ovim često surovim
prostorima. Kuće gusto zbijene, veoma blizu jedna druge to je bilo zbog zaštite od snjegova,
nevremena, ali i od mogućih upada vojski, da bi se selo lakše branilo i štitilo.
Ono što doznajem iz dostupne knjige Gojka Kustudića i Lazara Božovića jeste sljedeće: selo Velji
Zalazi formirano je na kraškom, bezvodnom prostoru, oko podgrađenih i po površini malih
obradivih dolina i vrtača u podnožju okolnih brda. Prizemne kuće, uz poneku spratnu (na konobu),
građene u suhomeđi od klesanog lokalnog kamena i svojevremeno pokrivene slamom, bile su
primjer tradicionalnog seoskog graditeljstva. Tokom 20. vijeka stalni stanovnici Veljih Zalaza bila
su domaćinstva Kapetanović, Nikolić, Đurović, Gazetić, Bratičević, Lukrecija, Vučković i Šerović.
Najveći dio stanovnika, 42 domaćinstva, iselio se u periodu od 1925. do 1948. godine, a početkom
devedesetih godina prošlog vijeka selo su napustili i posljednji malobrojni stalni stanovnici.
Obilaskom sela, ali i lokalnog groblja, nailazimo i na prezime Vukčević.
Nekadašnji stanovnici su se uglavnom bavili stočarstvom, pčelarstvom i sakupljanjem ljekovitog
bilja. U selu su od davnina u suhomeđi gradili zajedničke ublove, kojih danas ima sedam. U samom
selu se nalaze dva Velji Ubao i Mala Lokva, dok se ublovi zvani Đurin Do i Uba nalaze u katunima
Podgrađe i Sitni Do. Ubao Prijevor je u katunu Potkovač, ispod vrha Kovač, visokog oko 1000 m
nadmorske visine. Pored osam privatnih, u selu postoji zajednička seoska bistijerna koju je 1936/37.
godine sagradila Zetska banovina. Osim kuća, ublova i bistijerni, ostaci tradicionalne seoske
arhitekture su i tri privatna kamena gumna, brojne podzide i međe, te dvije kamene staze prema
Malim Zalazima, koje idu preko prevoja Luk i sjeverno od njega.
Pravimo predah. Nastaju prelijepi kadrovi da ih što više zabilježim. Moj neumorni istraživački duh
pronalazi smjerokaz koji nas upućuje ka Malim Zalazima u dužini 4 km, a drugi pravac koji vodi ka
Boki Kotorskoj, koji izlazi kod naselja Sveta Vrača. Obilazim brojna napuštena kućišta nijeme
svjedoke nekadašnjeg teškog života i jedne istorije koja nam svjedoči koliko o ljepoti, toliko i o
surovosti ovog kraja. Pored pravca koji vodi ka stazi za Male Zalaze, prelijepa kuća (Vukčevića)
sačuvana od kamena, sa kaldrmisanim dvorištem vidi se da je domaćin redovno obilazi. Zbog
snažnog uticaja Mediterana na njegovom posjedu omanja bašta na kojoj se već blitva izmladila i
iznikla.
Ali selo i dalje prekriveno dračom i korovom čeka nekadašnje svoje potomke časnih đedova da se
makar na tren vrate i obnove pradjedovska ognjišta. Iz Veljih Zalaza potekli su brojni pomorci,
trgovci, profesori ljudi koje je surovost života oblikovala snagom intelekta. Pamte Velji Zalazi
mnogo toga; anas čine jedno zaboravljeno selo koje čeka neke svoje povratnike. Nakon obilaska
kompletnog sela uslijedio je povratak. Vrijeme u Veljim Zalazima kao da je stalo u nekoj svojoj
vremenskoj dimenziji. Kuće stare ko zna koje bi nam priče ispričale o životu, stvaranju, rađanju i
umiranju kada bi mogle da pričaju a mi smo ovaj čarobni trenutak samo prenijeli na tren. Sunce je
već daleko na horizontu. Mi se polako vraćamo ka našoj destinaciji, jer i umor je učinio svoje.
Dok smo odlazili, činilo mi se da selo nije ostalo iza nas već da smo mi izašli iz njegovog vremena.
A ono je nastavilo da stoji, nepomično i dostojanstveno, kao stražar nad Bokom i nad uspomenama
koje ne umiju da umru. Kao da je svaki kamen znao više nego što može da kaže, a svaka prazna
kuća čuvala bolnu sudbinu nekadašnjeg (teškog) života, korake, glasove i ognjišta koja su se
,,umirila” ali nijesu nestala. Vjetar je prolazio između ruševina kao kroz otvorene stranice neke
stare knjige, okrećući ih bez ruku, bez svjedoka, samo za one koji znaju da slušaju. I dok su se
vrhovi Lovćena polako gubili u sumraku, ostajao je osjećaj da tamo gore između nebeskog svoda
planina i mora ova priča čeka da probudi neke ,,nove usnule generacije. Jer Velji Zalazi ne traže da
budu oživljeni oni samo čekaju da budu prepoznati. A ko ih jednom vidi ovakve, ogoljene i
dostojanstvene, ponese sa sobom jednu priču koja traje duže od svakog puta i svakog povratka. Ja
sam napravio prvi korak i putopis…
Granice: Mravj (Lj)anik – istok, Vršanj – sjever, Stube – zapad, Knež Do – jug. Nekadašnje
porodice: Vukčevići, Dudići, Ivanovići, Đurovići, Kapetanovići, Popovići, Nikolići. Nazivi za
stanovnike: Zalažanin, Zalažanka. Krsna slava Velji Zalazi, Vračevi 14. novembar, prislužbica
Spasovdan.
Toponimi Veljih Zalaza: Blatišta – njive; Vališta – 1077 metara, uzvišenje, pašnjak; Vališta –
zaselak ispod uzvišenja; Velji vrh – uzvišenje, pašnjak; Velji Zalazi – zaselak na visini od 827
metara; Vodica – planinski pašnjak i njiva; Vodica – živa voda; Vršanj- katun (dio koji pripada
Zalazima); Vukašinova pećina – pećina i pašnjak oko nje; Gačevići – zaselak na visini od 940
metara; Gornji Gačevići – dio zaseoka; Gornji Vršanj – dio katuna; Gomilice – uzvišenje i pašnjak
iznad katuna; Gomilice – katun sjeverno od Donjeg Vršanja; Dvorišta – livade, pašnjak; Donji
Vršanj – dio katuna; Donji Gačevići – dio zaseoka; Đerinjski vrh – uzvišenje od 1098 metara;
Ćukove doline – njive; Ispod Gomilica – katun, pašnjak; Ispod Koljača – pašnjak; Ispod Mravj
(Lj)anika – livade, pašnjak; Ispod Tati(n)ca – livade, pašnjak; Javorik – livade, pašnjak; Jama –
udubljenje na kamenom vrhu; Junačeva greda – kamenjar, pašnjak; Kovač – uzvišenje 1124 metra;
Kotorske strane – kameniti vrhovi iznad Dobrote; Kruškov vrh – livade, pašnjak; Lug – uzvišenje,
pašnjak; Ljeskovac – šuma, pašnjak; Makovice – uzvišenje i pašnjak, strana prema Gačevićima.
Autor:radiotitograd.me
