Foto:STEGA
Rumija je vjekovima bila mjesto susreta pravoslavaca, katolika i muslimana Bara. Umjesto rušenja spornog objekta na njenom vrhu, postoji mogućnost da on postane simbol zajedništva: prostor u kojem bi tri vjerske zajednice zadržale svoj identitet, a Rumija ponovo postala mjesto koje ih povezuje, a ne dijeli, saopšteno je iz STEGA-e.
Postoje mjesta čija vrijednost nije u kamenu, građevini ili pojedinačnom vjerskom znaku, već, kako se navodi, u onome što su ljudi vjekovima činili zajedno. Rumija je jedno od takvih mjesta.
“Viševjekovni običaj iznošenja krsta Svetog Jovana Vladimira na Rumiju prevazilazio je granice jedne konfesije. U pohodu su učestvovali pravoslavci, katolici i muslimani barskog kraja, pa je Rumija postala istorijski prostor njihovog susreta i zajedničke tradicije. Suština rumijskog fenomena je upravo u tome: različitost nije poništavala svetinju niti zajedništvo oko nje”, poručili su u saopštenju.
Tvrdnja da je na vrhu Rumije postojala crkva Svete Trojice, koju su, prema njihovim tvrdnjama, Osmanlije srušile prilikom osvajanja Bara 1571. godine, važna je za savremeno opravdavanje metalnog objekta – crkve postavljene na vrhu.
“Međutim, njena istorijska utemeljenost je sporna. Ukoliko postoji bilo kakav arheološki, kartografski ili drugi relevantan dokaz da je na tom mjestu prije osmanskog osvajanja postojala crkva, bilo bi važno da ga oni koji zastupaju tu tvrdnju predoče javnosti”, ističe se.
U saopštenju navode da je na odsustvo pouzdane istorijske potvrde ukazivao je i istoričar Zvezdan Folić, pozivajući se, između ostalog, na mletačku kartografsku građu iz vremena osmanskog osvajanja Bara.
“U tekstu „Crkve na Rumiji nikad nije bilo“, objavljenom na portalu Montenegrina, ukazuje se i da se zapisi o navodnoj crkvi pojavljuju znatno kasnije, u izvorima i predanjima iz XIX i početka XX vijeka”, dodaju u saopštenju.
Iz STEGA-e su poručili da istorijska nauka, ne može dokazati da nikada, ni u jednom periodu, na vrhu Rumije nije mogao postojati neki sakralni objekat.
“Takva kategoričnost nije ni potrebna jer je istorijski relevantno da nema pouzdane savremene potvrde za tezu da je 1571. na vrhu Rumije postojala crkva koju su Osmanlije tada srušile. Kasniji mit ne može se retroaktivno pretvoriti u nepobitnu istorijsku činjenicu”, navodi se u saopštenju.
Navode da je 2005. godine na vrh Rumije helikopterom Vojske Srbije i Crne Gore prenesen i postavljen metalni objekat – crkva Svete Trojice. Time je, prema njihovim tvrdnjama, prostor zajedničkog kulta dobio dominantno obilježje jedne konfesije i promijenjen je simbolički karakter mjesta čija je posebnost bila upravo u viševjekovnoj tradiciji više vjerskih zajednica.
Stvarni problem Rumije je, kako kažu, zapravo pitanje može li tradicija koja je opstajala kao simbol suživota biti naknadno pretvorena u dokaz da pripada samo jednoj zajednici.
“Kada se složena istorijska i kulturna baština Crne Gore pokušava svesti na jednu nacionalnu ili konfesionalnu interpretaciju, međuvjerski sklad postaje jedna od prvih žrtava takvog prisvajanja. Kritika ne treba biti usmjerena protiv pravoslavlja niti protiv pravoslavnih vjernika već upravo Srpska pravoslavna crkva na Rumiji može napraviti gest kojim bi pokazala da veličina sopstvene tradicije ne zavisi od potiskivanja tuđe”, ističe se.
Iz STEGA-e dodaju da postoji i drugačiji odgovor na spor oko metalnog objekta, crkve, te da je, prema njihovim riječima ne treba rušiti, već preobraziti.
Rušenje bi, kako kažu, proizvelo novu simboličku pobjedu jednih nad drugima i otvorilo još jedan krug identitetskog sukoba. Mnogo snažnije bi, prema njihovim riječima, bilo zapravo postojeći objekat pretvoriti u simbol onoga što je Rumija bila prije nego što je postala predmet spora.
“Srpska pravoslavna crkva mogla bi pokazati razumijevanje prema viševjekovnoj tradiciji barskog kraja i otvoriti prostor za dogovor sa Barskom nadbiskupijom i Islamskom zajednicom. Postojeća crkva mogla bi se arhitektonski preoblikovati tako da obuhvati dva autonomna hrišćanska liturgijska prostora, pravoslavni i katolički, dok bi se neposredno uz njih formirao odgovarajući muslimanski molitveni prostor sa minaretom”, ocijenili su u saopštenju.
Kako navode, ideja nije stvaranje vještačke „superreligije“ niti brisanje razlika među vjerama. Svaka od tri vjerske zajednice treba da zadrži svoj identitet, bogosluženje, tradiciju i pravila, dok im zajednički prostor omogućava susret i međusobno poštovanje.
Ističu da takav princip za Bar nije novost, već dio tradicije koja se na Rumiji njeguje vjekovima, gdje su se pripadnici različitih vjera okupljali i dijelili isti prostor, ne odričući se sopstvenog identiteta, te dodaju da Berlin gradi ono što Bar već vjekovima ima.
“Ideja da različite religije dijele jedan arhitektonski kompleks nije utopijska. Berlinski projekat House of One povezuje judaizam, hrišćanstvo i islam kroz tri zasebna sveta prostora : sinagogu, crkvu i džamiju i svi su povezani zajedničkim prostorom susreta. Svaka religija ostaje autonomna a zajednički prostor ne briše razlike već ih dovodi u razgovor”, kazali su u saopštenju.
Dok u Berlinu simbol zajedništva čine Jevreji, hrišćani i muslimani, Rumija ima svoju višekonfesionalnu tradiciju koju, kako navode, vijekovima grade pravoslavci, katolici i muslimani Bara. Upravo je njihov suživot, prožimanje običaja i međusobno uvažavanje ostavilo dubok trag i postalo jedan od ključnih elemenata kulturnog identiteta ovog područja.
“Takvo arhitektonsko rješenje predstavljalo bi izuzetno rijedak model savremene sakralne arhitekture, ali njegova najveća vrijednost ne bi bila u arhitektonskoj neobičnosti već u tome što bi predstavljalo arhitektonsku interpretaciju viševjekovne barske tradicije, pretvaranje simbola podjele u simbol pomirenja”, piše u saopštenju.
Iz STEGA-e poručuju da upravo objekat koji je postao simbol spora može postati i simbol njegovog prevazilaženja.
“Pravoslavni oltar ne mora nestati da bi katolik dobio svoje mjesto. Katolički oltar ne ugrožava pravoslavni. Minaret ne poništava krst. Sve tri zajednice time bi priznale pravo jedna drugoj da zajedno stoje tamo đe su vjekovima stajale, na Rumiji. Takvo rješenje zahtijevalo bi ozbiljan arhitektonski projekat, saglasnost tri vjerske zajednice i puno poštovanje njihovih pravila. Ali, mnogo više od političkog gesta, bio bi dokaz da je međuvjerski sklad nešto što smo spremni ugraditi u prostor, a ne samo parola ili sjećanje na nekadašnji zajednički kult”, dodaju u saopštenju.
Prema njihovim riječima, vjekovima prije nas ljudi različitih vjera dolazili su na isto mjesto, poštujući istu svetinju uprkos različitoj vjerskoj pripadnosti.
“Vratimo Rumiju Rumiji – pravoslavnoj, katoličkoj i muslimanskoj, onakvoj kakvu su je generacije prije nas umjele dijeliti”, zaključili su u saopštenju.
Izvor:RTCG
