Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista
Pisci i publicisti najčešće pišu noću. Sa prvim sumracima. Uz dobru šolju čaja ili kafe. I sam pripadam njima. Potreban mi je mir da bih oblikovao misli, razmišljanja, brojne autorske tekstove, književne kritike, priče o malim i velikim ljudima. To je Crna Gora puna boja i kontrasta, strepnji i nadanja, snova i želja. U toj ljepoti, dok nastaju moje iskrene emocije na pergamentima, gotovo obavezno puštam Radio Titograd radio dobrih talasa. Njihova muzika odvodi me nekim neobičnim, dalekim talasima i čini mi se da se sve te emocije, sve te pjesme, ponekad neprimjetno utope u moje tekstove. Postoji ta neka magična nit koja spaja i veže ljude kroz različite etarske talase. I nije čudo što je radio proglašen medijem vijeka. Svi drugi kanali televizije i savremeni mediji mogu opstati ili nestati. Radio traje. Šta reći o tom malom, a dragocjenom timu koji stoji iza programa Radija Titograd? Muzika je njihovo drugo ime. A ja se vraćam nekim davnim stihovima, nekim starim hitovima uz koje je odrasla čitava generacija osamdesetih. Tu je nostalgija, ali i trajanje ono rijetko, iskreno, koje se ne troši vremenom.
Božo Bulatović pripada onoj rijetkoj vrsti radio stvaralaca koji razumiju da radio predstavlja snažan izbor tonova, veću odgovornost prema slušaocu. U njegovom radu osjeća se posvećenost, znanje i ljubav prema muzici koja traje. Nema tu prolaznih hitova, već pažljivo biranih numera koje nose emociju, toplinu, osmjeh ali i on najljepše kontinuitet. Upravo zbog takvih ljudi Radio Titograd ima dušu. Zato vjerujem da će Radio Titograd trajati. Ne zbog tehnologije, ne zbog frekvencije, već zbog ljudi. Zbog onih koji razumiju da su dobri talasi lična percepcija svakog od nas lična percepcija magičnog zvuka. Oni su identitet i medijska snaga jednog prostora. I dok god postoje ljudi poput Boža Bulatovića ti talasi će imati smisla, mjeru i dušu.
Zašto pišem ovo? Zato što osjećam potrebu da, kao i mnoge druge svoje tekstove i ovaj podijelim. Da traje lijepa riječ posvećena ljudima i medijima. Da živi vječno Crna Gora i medijska, i slobodarska, i multikulturna, i antifašistička. Jer u drugu ne vjerujem. Talasi Radija Titograd podsjećaju me na nektar piće bogova, često opisivano kao slatka, mirisna tečnost božanskog porijekla, dar koji je donosio besmrtnost i vječnu mladost. Kao da su ti talasi upravo taj nektar: opijaju, osvajaju, šire se etrom, odlaze u daljinu, ali ostaju u sjećanjima. Zato slušajte Radio Titograd. Jer to je ona druga strana onoga što često zovemo magija.
Na kraju reći ću samo jedno. Neka na magičnim talasima Radio Titograda i dalje budemo zajedno jutrom i danom i neka nas održava noćima. Neka se njegov zvuk ne prekida već da se prolama i širi poput talasa okeana noseći misli snove i sjećanja ka dalekim obalama. Neka ti dobri talasi budu utočište onima koji traže mir snagu i smisao u vremenu. Jer dok god Radio Titograd traje znaćemo da postoji mjesto đe muzika ima svoju snagu a riječ ima svoje značenje.
Hunter S. Thompson (1937–2005) bio je američki novinar, pisac i kultna ličnost kontrakulture, osnivač gonzo novinarstva i autor koji je znao da riječi nose energiju jednaku muzici. Govoreći o snazi radija, zapisao je misao koja i danas odzvanja svojom istinom: „Nekih noći i dalje vjerujem da automobil sa kazaljkom za gorivo na nuli može preći još pedeset milja ako imate pravu muziku veoma glasno puštenu na radiju.“ U toj rečenici sažeta je suština radija kao saputnika, kao izvora snage i nade, kao onog glasa koji nas nosi i vodi ka našim snovima. Upravo u toj moći, u tom osjećaju da nas muzika i riječ mogu održati na putu, prepoznajem i trajanje Radija Titograd, radija dobrih talasa.
Izvor:https://madeinmontenegro.com
