Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista
Zbirka ,,Jedrenje sa boginjom slobode” Borisa Jovanovića-Kastela predstavlja poetsko putovanje
Mediteranom koje spaja prostranstva mora sa dubinskim talasima (po)morske istorije, simboličkog
kontinuiteta i identitetskog uporišta. Od samog početka zbirke poezije, pjesnik nas poziva na
odlazak „bez dvojenja“ u jedan simbolički plovidbeni pohod. More u ovoj zbirci predstavlja autorov
živi prostor prepun značenja od mitskih i istorijskih aluzija do ličnih i kolektivnih metafora slobode.
Kroz pažljivo odabrane pjesme iz različitih dijelova zbirke (od ranih stranica do završnih), može se
pratiti kako Kastel razvija motive Mediterana, Boke Kotorske, mora i moreuza, gradeći složenu
meditaciju o kulturnom nasljeđu, identitetu i težnji ka slobodi. Ton ovih pjesama je ozbiljan i
promišljen jesnik izbjegava retoričku ornamentiku i gradi izraz iz unutrašnje snage jezika, poetski
svijet ujednačenog stila i vizije. U nastavku analize, osvijetlićemo ključne motive Mediteran i Boku
kao scenu i sudbinu, pomorsku memoriju kao nosivu strukturu značenja, dok se sloboda razotkriva
kao pokretačka, ali ne i stabilna vrijednost, sagledana iz samih stihova.
Mediteranski pejzaž i Boka Kotorska kao poetska pozornica
Mediteransko more u ,,Jedrenju sa boginjom slobode” predstavlja sveobuhvatnu na momente
složenu pozornicu na kojoj se odigrava drama čovjekovog suočavanja sa svijetom i sobom. Pjesme
iz ranih dijelova zbirke smještaju lirskog protagonistu upravo u taj morski ambijent, često na
razmeđi otvorenog mora i sigurnih zaliva. Tako se u pjesmi „Apatrid“ javlja slika samotnog
graditelja koji od plutajućih bovâ gradi kuću „s pogledom na tri moreuza Gibraltar, Suec i Bosfor“.
Ovaj motiv tri legendarna moreuza tri pomorska prolaza koja povezuju kontinente i civilizacije
simbolizuje pjesnikov doživljaj Mediterana kao raskršća cijelog svijeta. Istovremeno, ti svjetski
prolazi u stihovima su “zaključani rezom”, što naglašava osjećanje zatvorenosti i žudnje za
slobodnim prolaženjem. Lirski subjekt se žedan horizonta, nalazi na „bezobalju“ između kultura i
obala, ni vezan ni sasvim slobodan gotovo apatrid, bez domovine, u potrazi za univerzalnim
prostorom slobode.
Naspram širokog Mediterana, Boka Kotorska se u zbirci javlja kao intimni, ali simbolički izuzetno
bogat mikrokosmos. Kastel evocira Boku ne eksplicitnim deskripcijama pejzaža, već kroz
fragmente koji spajaju prirodu, istoriju i mit. U jednoj pjesmi čujemo odjek vesla: „Osamnaest
zaveslaja do bokeških vrata“ (Plava tačka), što priziva sliku ulaska u Bokokotorski zaliv uskim
moreuzom (Bokeška vrata) nakon duge plovidbe. Ta slika pragovno spaja otvoreno more sa
zaklonom drevne luke svojevrsni prelaz iz neizvjesnosti u prostor nasljeđa i sjećanja. More je u tim
trenucima personifikovano ono „trepće“ dok mijenja svjetla (ferale) kao da je stari pomorski
svjetionik u staračkom domu, a u pukotine obale pustila je korijenje smokva kao znak trajanja
života i tradicije. Kotor i gradovi Boke nisu opisani imenima, ali oživljavaju kroz simbole pontu
obraslu smokvom, rivu koju djevojčica od drvenih kocaka pokušava da podupre među “palatama na
štakama”. Ovi motivi podsjećaju na poslijeratne ili postkataklizmičke slike Boke (palate na štakama
prizivaju zemljotresom narušeni grad) i pokazuju nastojanje da se kulturna baština održi uprkos
razaranjima. Čak i more u Boki ima antropomorfnu ulogu njegove uvale postaju “ambulante”, a
talasi donose iscjeljenje. U pjesmi „Skiper u jonskom arhipelagu“, koja doduše geografijom
pripada grčkom moru, more je prikazano kao živ organizam: “Delfini mu kompasi, špilje sale za
vjenčanje, uvale ambulante” čitav jedan mediteranski svijet u kom priroda preuzima uloge
ljudskih institucija. Upravo takav pejzaž od Boke do Jonskog mora čini temelj na kojem pjesnik
gradi svoje ideje more je čuvar priča i bolnica za dušu, a Boka simbol snažnih civilzacija kojo su
njom brodile ali i u nju kročile.
Dubine mora i stratigrafija kulture
Kroz brojne pjesme Kastel roni u duboke slojeve naslijeđa vremena i kulture (izranjajući) odatle
simbole kojima obogaćuje svoj mediteranski imaginarij. More je snažan element ali i svojevrsni
(živi muzej) potopljene galije, amfore, mitovi i legende skrivaju se ispod talasa, da bi ih pjesnik
izlovio i upotrijebio kao metafore. U naslovnoj pjesmi „Jedrenje sa boginjom slobode“, lirski
junak „izlovio amforu meda od kestena sa potonule galije“, doslovno vadeći iz morskog dna slatki
plod prošlosti da njime nahrani sadašnji trenutak (kapanjem meda po vratu boginje slobode). Sličan
motiv izvlačenja baštine javlja se i u pjesmi „Izlov identiteta“, đe pjesnik sa „rancem punim
muzejskih instrumenata i parangalom“ kreće u lov na identitet. U tom simboličkom ribolovu
prošlost je poput ulova iz dubine identitet se traži među olupinama i relikvijama, a kada se napokon
ulovi, ispostavlja se da je time “Bogorodičin hram” (simbol duhovnosti i tradicije) obložen ribljim
krljuštima i zaštićen. Dakle, tek zaranjanjem u dubine zajedničke kulturne sintagme može se
sačuvati svetinja identiteta motiv koji je suštinski mediteranski, jer Sredozemlje vjekovima čuva
tragove antičkih brodoloma, amfora, crkava i (po)topljenih gradova.
Kastelove pjesme sistematski se oslanjaju na mitologiju i istoriju, često je dovodeći u vezu sa
sadašnjošću na neočekivan, ponekad sarkastičan način. Pjesma „Zapadnjački svijet“ otvoreno
progovara o civilizacijskim sukobima obraćajući se posrnulom Zapadu, lirski glas optužuje da je taj
svijet “amfore civilizacije pokrao sa juga”, tj. da se lažno kitio tuđim kulturnim naslijeđem. U istoj
pjesmi pjesnik priziva antički simbol pobjede krilatu Niku sa Samotrake samo da bi sarkastično
upitao zašto uopšte “šije krila Nike od Samotrake brodu prvijencu” zapadnjačkog svijeta. Ova slika
spaja antički artefakt (Nika, boginja pobjede čija bezglava statua krasi Luvr) sa modernim brodom,
implicirajući da je slavna krila pobjede uzaludno prišivati brodu civilizacije koja tone. Takvo
poigravanje mitološkim motivima primjetno je i drgdje zbirka sadrži pjesmu „Ifigenija“,
naslovljenu po žrtvovanoj kćeri grčkog vojskovođe, što podsjeća na cijenu koju traži vjetar za
jedrenje motiv antičke priče preuzet da naglasi koliko su bolni ustupci da bi se otisnuli na more
istorije. Kastel nam preko tih referenci sugeriše da je Mediteran snažna nit čovječanstva svaki talas
krije fragmente epskih priča, a svaki grad na obali je palimpsest slojeva (od legionarâ i vizantijskih
inkvizitora do savremenih turista).
Još jedna dimenzija veoma bitna dimenzija u zbirci je erudicija pretočena u zagonetne slike. Pjesnik
pominje i konkretne istorijske artefakte primjera, glasoviti globus mletačkog kartografa Koronelija,
čije rasipanje u jednoj pjesmi prati oslobađanje kosmosa iz okova. To rasipanje starog globusa
simbola ucrtane, omeđene slike svijeta – metafora je za oslobađanje novih perspektiva. Kroz to i
slične slike (npr. “stare karte savijam u durbin” u pjesmi „Jahanje trijere“), pjesnik pokazuje kako
se staro znanje može preoblikovati u novi pogled u daljinu. „Jahanje trijere“, inače, sjajan je
primjer kako Kastel oživljava prošlost da bi progovorio o sadašnjosti lirski junak krade iz muzeja
stari rimski ratni brod trijeru i oprema je jedrima sašivenim od oltarskih tkanina i svadbenih velova,
ojačava kljun očnjacima, pa kreće u boj. Ova quasi-donkihotovska avantura miješa militarističku
prošlost i dekadentnu sadašnjost (jer junak plovi „zagušen euforijom svijeta oko božićne jelke“ dok
svijet slavi isprazni mir). Time se iz podsjećanja na antičke i biblijske motive (Rim, misa, lađe) rađa
oštar komentar o aktuelnom licemjerju i gubitku pravih vrijednosti. U Kastelovom pjesničkom
svijetu, prošlost nije utočište nostalgije, već polje ispitivanja mit i istorija služe kao oruđa za
razumijevanje savremenog iskustva.
Identitet i sloboda: od „apatrida“ do Lovćenske vile
Potraga za identitetom i istinskom slobodom prožima čitavu zbirku kao njena emotivna i idejna
okosnica. Zanimljivo, knjiga započinje stanjem svojevrsnog kosmopolitizma ili čak odricanja od
pripadnosti lik lirskog subjekta u ranijim pjesmama djeluje kao mornarski Odisej bez Itake, koji bi
radije bio apatrid na pučini nego svezan uz plitku obalu. U već pomenutom „Apatridu“, on
anticipira trenutak kada će kit povući rezu i pustiti ga u otvoreni svijet bez granica, nakon čega će
postati apatrid čovjek koji pripada samo moru, a ne državama. Ta čežnja za potpunom slobodom od
nacionalnih i bilo kakvih okova isprva se prikazuje kao ideal more sa pogledom na sva tri horizonta
(Zapad, Istok, Jug) postaje alegorija za identitet koji je širi od jedne nacije.
Međutim, kako plovidba zbirke odmiče, tako se i poimanje identiteta mijenja i produbljuje. Pjesnik
ne ostaje na pozi “građanina svijeta” koji negira korijene naprotiv, zaranjanjem u lokalnu povijest
Boke i Crne Gore, on izranja s obnovljenom sviješću o tome ko je i odakle je. Pjesma „Izlov
identiteta“ eksplicitno prikazuje čin hvatanja identiteta kao izvlačenja sopstvene suštine iz mora
zaborava, uz pomoć kulturnih rekvizita (muzejskih instrumenata). Identitet je ovđe materijalan i
opipljiv poput ribe uhvaćene na udicu on je nešto što se stiče trudom i znanjem, a ne samo
nasljeđuje. Ono što se “ulovi” jeste upravo osjećaj kontinuiteta sa precima zaštita Bogorodičinog
hrama krljuštima ulovljene ribe snažna je slika sjedinjenja drevne vjere i morskog elementa, dakle
sjedinjavanja kopnenog, duhovnog nasljeđa sa morskom supstancom koja dominira ovim
pjesmama. Time Kastel poručuje da je identitet naroda Boke a samim tim i Crne Gore neraskidivo
povezan sa morem Jadran je u njihovim venama, pa se i nacionalno biće mora tražiti u dijalogu sa
valovima i dubinama.
Vrhunac tog procesa ponovnog pronalaženja sebe artikulisan je u završnim pjesmama zbirke koje u
fokus stavljaju crnogorsku istoriju i simbole slobode. Pjesma „Vrag i lovćenska vila“ snažan je
finale koje nacionalni identitet prikazuje kao ugroženu, ali neuništivu mitsku silu. Lovćenska vila
mitska zaštitnica Crne Gore i duha slobode, čije ime priziva planinu Lovćen i Njegoševu poeziju u
Kastelovim stihovima je “ranjena” ali ne i pokorena. Ona je personifikacija slobodarskog duha koji
je kroz vjekove trpio nasrtaje (metaforični „kame inkvizitora… na vratu admiralskih salona“ aludira
i na spoljne osvajače i na unutrašnju izdaju pomorske tradicije). Pjesnik opisuje zavjeru
„rukoljubaca vraga“ koji tjeraju glasnike proljeća i željno čekaju da “izdahneš pa da nazdrave”
zemlji iz epopeje. Ovi stihovi odišu ogorčenjem prema onima koji bi da satru slobodu i identitet
male zemlje, ali istovremeno iz tih kleveta izranja prkos. Lirski subjekt, u gotovo proročkoj
sublimaciji, „uzima kamenje iz Hadrijanovog zida“ znači, iz temelja jedne drevne imperije i njime
ograđuje oslijepjeli brod u pustinji. Brod koji je oslijepio u pustinji podsjeća na viziju svijeta u kom
je more (sloboda) privremeno nestalo, no pjesnik gradi zaštitni krug od kamenja istorije čekajući da
se desi čudo. A to čudo on imenuje: “čekajući da lovćenska vila ustane i isuče kometu!”. Kometa,
nebeski oganj, ovđe postaje oružje mitske vile jasna aluzija na preokret koji ima gotovo
apokaliptičku snagu. U tim završnim slikama sabire se sva drama identiteta i slobode kad ljudska
sloboda (boginja slobode) zaslijepi i iznevjeri, ostaje nada u sopstvenu, iskonsku slobodarsku silu
(personifikovanu u nacionalnom mitu) koja će ustati i donijeti novo svjetlo slobode, makar kroz
kataklizmu.
Zanimljivo je da se motiv slobode kroz zbirku razvija od konkretnog ka apstraktnom, i od
glorifikovanog ka problematizovanom. U naslovnoj pjesmi „Jedrenje sa boginjom slobode“
sloboda je oličena u liku boginje možda se može pomisliti na boginju Liberté, na ideale revolucije
ili naprosto na personifikaciju slobode koju pjesnik vodi na jedrenje. U toj svojevrsnoj ljubavnoj ili
posvetnoj pjesmi, lirski junak čini sve da impresionira boginju priređuje joj egzotične darove i
iskustva (od meda iz amfore do trbušnog plesa), nastojeći valjda spojiti eros i tanatos, u slavu
slobode. Ipak, kulminacija pjesme donosi naglo otrježnjenje nakon svih tih čuda, on pomjera njen
remen (bratelu) ka zapadu i shvata da je boginja slobode slijepa. Slijepa boginja slobode djeluje kao
snažna alegorija razočaranja sloboda, barem onakva kakvom smo je zamišljali ili kakvu nam je
Zapad prodao, možda više ne vidi pravi put. Slijepilo implicira neznanje ili odsustvo pravde
(podsjeća na boginju pravde koja je namjerno slijepa, ali ovdje to ima negativnu konotaciju sloboda
je izgubljena u mraku). Odmah zatim, “neženjin prsten bačen u more tone do bezdna” slika
neispunjenog zavjeta ili propuštene šanse (prsten neudate žene može značiti neostvarenu ljubav ili
vječnu nevjestu, a bačen u more prsten upućuje na žrtvu ili zaborav). Ovi stihovi sugerišu da se
ideal slobode neđe na polovini tog poetskog putovanja pokazao kao iluzija ili se barem nalazi u
krizi.
Međutim, odgovor pjesnika na tu krizu nije cinično odricanje od slobode, već poziv na njeno
preosmišljavanje i osvajanje iznova sopstvenim snagama. Tako u već spomenutoj „Jahanje trijere“
pjesnik odlučuje da “otpaše mač, skine se do jave i kupi slobodu veslajima”. Ovi stihovi prikazuju
čin skidanja sa sebe snova i iluzija (“do jave” do gole realnosti) i odlučnost da se sloboda steče
trudom (veslanjem) umjesto da bude data ili obožavana kao božanstvo. Sloboda se dakle,
demistifikuje nije više boginja na pijedestalu, već nešto što se stiče naporom, čak borbom. U finalu
zbirke, viđeli smo, sloboda poprima lik Lovćenske vile to više nije univerzalna, apstraktna Liberté,
već lokalizovani duh otpora, rođen iz epske tradicije malog naroda. Pjesnik time spaja lično i opšte
slobodu za kojom je tragao širom Mediterana na kraju pronalazi u sopstvenoj kući (domovini), u
nasljeđu predaka koje je uvijek nosio u sebi.
,,Jedrenje sa boginjom slobode” Borisa Jovanovića-Kastela izranja pred čitaoca kao misaono
bogata i tematski slojevita poetska cjelina, u kojoj su motivi Mediterana, Boke, mora, kulturnog
sjećanja, identiteta i slobode neraskidivo isprepleteni. Ozbiljnim, neklišeiziranim tonom, Kastel
gradi poetski mediteranski svijet đe svaki talas i svaki zaliv nose teret istorije i simbolike. More u
ovoj zbirci postaje i metafora života i riznica sjećanja od svjetskih moreuza zaključanih pred
apatridom, preko intimnih bokeljskih prizora u kojima se prepoznaje sudbina jednog grada i naroda,
do mitskih dubina iz kojih se izranjaju amfore, boginje i vile. Pjesnik kroz ovo jedrenje preispituje
hegemonijske narative (kritikujući “zapadnjački svijet” bahatosti), ali i sopstvene ideale (susrećući
se sa slijepom boginjom slobode), da bi na kraju pronikao u spoznaju da je sloboda vrijedna samo
ako je izborena i osviješćena kroz vlastito kulturno biće. Zbirka stoga djeluje kao kružno putovanje
otisnuvši se od obala identiteta da bi spoznao univerzalno, lirski nomad se vraća kući obogaćen
spoznajom da je njegova sloboda neraskidivo utkana u pamćenje predaka i pjenu Jadrana. Kastelova
poezija nam tako pokazuje da su Mediteran i Boka za njega polazište i utočište, mjesto đe se
susreću šumovi talasa, epopeja i epoha mogu čuti i odjeci antičkih mitova i šapati buduće slobode.
Na kraju reći ću Kastelov odnos prema Mediteranu, istoriji i slobodi priziva onu vrstu pjesničke
svijesti kakvu nalazimo kod velikih grčkih pjesnika mediteranskog senzibiliteta, prije svega kod
Konstantina Kavafija. U tom dubinskom sloju, Kastelova poezija njeguju odnos prema moru kao
prostoru prema mitu kao živom jeziku savremenosti i prema slobodi kao trajno nesigurnoj, ali
neophodnoj vrijednosti. Kod obojice Mediteran je sudbinski okvir u kojem se prelamaju lično
iskustvo, i svijest o prolaznosti istorija ne služi nostalgičnom prizivanju prošlog, već kao “vjerni”,
ali uporni sagovornik sadašnjeg trenutka. Kao i kod Kavafija, i u poeziji Borisa Jovanovića-Kastela
prošlost je aktivna sila ona opominje, ispituje i mjeri savremeni čovjekov odnos prema sebi, i
slobodi, ali i bez iluzije konačnih odgovora.
Autor:radiotitograd.me
