Danas je medijska pismenost ključna vještina. Ona proširuje koncept bazične pismenosti koja se više ne odnosi samo na sposobnost čitanja i pisanja, već obuhvata nekoliko principa koji razvijaju kritičko mišljenje prema medijskim sadržajima i razumijevanje načina na koji medijske poruke oblikuju naše stavove, društvo i kulturu.
U poslednjih desetak godina došlo je do drastičnog porasta vremena koje djeca i mladi provode pred raznim ekranima. Naša djeca žive u svijetu moćnih medija 24/7. Prema najnovijem istraživanju OEBS-a, djeca u Crnoj Gori uzrasta od 9 do 17 godina provode u prosjeku i do 9 sati dnevno uz zabavne medije van škole. Vikendom i više od toga.
I dok društvene mreže tvrde da nas povezuju, prečesto nam odvlače pažnju od onih koji su tu pored nas, u istoj prostoriji. Koliko puta svom školarcu zagledanom u pametni uređaj morate da postavite isto pitanje da biste na njega dobili odgovor? Vjerovatno bar tri puta i svaki put sve glasnije. Tolika je moć kojom nas naši uređaji drže prikovanim za ekran. Djeca mlađa od 14 godina provode skoro duplo duže vremena uz tehničke uređaje (3 sata i 18 minuta dnevno), nego u razgovoru sa svojim porodicama (1 sat i 43 minuta dnevno), pokazuje jedno istraživanje sprovedeno u Americi. Isto tako, što više vještačku inteligenciju (kao što je Siri) tretiramo kao ljudsko biće, to se više odvajamo od stvarnih ljudi koje takođe – dehumanizujemo, upozoravaju iz Asocijacije američkih psihologa.
Ekspanzija interneta i društvenih mreža pružila nam je neograničen pristup informacijama, uključujući dezinformacije i lažne vijesti. Internet je teren na kojem govor mržnje brzo napreduje i širi se. Ali kako većina djece nije naučena da obazrivo koristi medije, mnoge medijske poruke kod njih mogu izazvati ozbiljne negativne posledice. Kada se medijski sadržaji nekritički konzimiraju oni doprinose problemima javnog zdravlja kao što su gojaznost, nisko samopoštovanje, depresija, negativna slika o vlastitom tijelu, rizično seksualno ponašanje i zloupotreba droge i alkohola, agresija i vršnjačko nasilje.
U ,,Studiji o odnosu između vremena provedenog ispred ekrana i upotrebe alkohola kod adolescenata’’, grupa psihologa sa univerziteta Jejl navodi da je količina vremena provedenog na društvenim mrežama u značajnoj korelaciji sa kasnijim nivoom upotrebe alkohola. Istraživanje sprovedeno u grupi od nekoliko hiljada tinejdžera pokazalo je da, dok vrijeme provedeno uz druge oblike elektronskih medija (uključujući TV ili video igrice) ima relativno mali uticaj, količina vremena provedenog na društvenim mrežama je značajno povezana sa upotrebom alkohola četiri godine kasnije. Podaci pokazuju da društveni mediji imaju taj jedinstveni efekat tzv. „društvenog normiranja“. To znači da stalno izlaganje tinejdžera prikazima njihovih vršnjaka i uzora dok piju alkohol čini takvo ponašanje normalnim i prihvatljivim, podstičući ih na imitaciju.
Od naredne školske godine, medijska pismenost će kao predmet ući u sve crnogorske učionice osnovnog obrazovanja u VII ili VIII ili IX razredu. Od učenika će se očekivati da preispituju medijske tekstove i da kritički razmišljaju o uticaju medija na savremeno društvo. Medijsko opismenjavanje je od suštinske važnosti za mentalno zdravlje i dobrobit naše djece, kako bi postali samouvjereni i probirljivi korisnici medijskih sadržaja. Ono će mladim ljudima pomoći da nauče kako da tumače simbole kulture u kojoj odrastaju.
Profesorica Crnogorskog jezika i književnosti i koautorka Priručnika medijske pismenosti Svetlana Jovetić Koprivica, ističe da Priručnik namijenjen nastavnicima i nastavnicima koje će predavati ovu predmetnu oblast.
,,Koncept ovog priručnika prilagođen je obrazovno-vaspirnim ishodima koji su dati u predmetnom programu Medijske pismenosti za III ciklus osnovnoškolskog obrazovanja. Riječ je o konceptu koji njeguje više nivoe promišljanja stvarnosti, odnosno njegovnja veština koje omogućavaju da učenici primijete, istraže i primijene vještine pronalaženja, dekonstruisanja i kreiranja medijskih poruka. Učenici/ce će, dakle, moći da razumiju značaj uspostavljanja razlike između realnosti života i realnosti u njihovom pametnom telefonu. Drugim riječima, da budu mudriji od uređaja koji svakodnevno grabe njihovu pažnju’’, kazala je ona.
Ali uz rastići uticaj koji medijski tekstovi imaju na književnost, nauku, politiku i informacione tehnologije, nameće se pitanje kako se prosvjetni radnici mogu sa tim nositi, budući da je mali broj njih imao mogućnost da razvije konceptualno razumijevanje medija i da koristi odgovarajuće metode za podučavanje njihovog sadržaja.
,,Predavati Medijsku pismenost znači biti opredijeljen/a na stalno istraživanje, razmjenu iskustava sa kolegama i učenicima/učenicama, unapređivanje svojih digitalnih kompetencija, širenje horizonta interesovanja. Zavod za školstvo je tim povodom obezbijedio odgovarajuće obuke koje nastavnici pohađaju i bivaju ohrabreni da primijene stečena znanja i vještine. Raditi u obrazovanju znači podučavati, ali i učiti. Riječ je o neprekidnom procesu samorefleksije zaposlenih u obrazovanju. Najzad, svjedoci smo da je obrazovna praksa pod medijskom lupom veoma često i da obavljanje ovog odgovornog posla zahtijeva podrobnije upoznavanje sa svemoćnom silom koja upravlja svijetom a čiju moć ilustruje jedna jedina riječ – informacija’’, kaže profesorica Svetlana Jovetić Koprivica.
Da li bi djeca povjerovala svom nastavniku biologije da im kaže nešto o razvoju čovjeka? Vjerovatno da bi zato što poznaje predmet koji predaje. Ali šta ako im nastavnik biologije ispriča događaj iz istorije, sa činjenicama koje možda i nisu precizne? Ovo je uvijek bolje provjeriti sa nastavnikom istorije, jer samo zato što je jedan izvor pouzdan za informacije o jednoj temi, ne znači da je pouzdan u svakoj oblasti. Provjera činjenica i izvora informacija je u osnovi medijske pismenosti.
U današnjoj YouTube kulturi djeca mnoge informacije dobijaju od influensera. Ali samo zato što je neko zabavan ne znači i da mu možemo vjerovati, pa djecu treba naučiti da ne miješaju nečije lično mišljenje sa stvarnim znanjem o nekoj temi. Takođe je važno da djeca razumiju prirodu sponzorisanog sadržaja i drugih oglasa koji mogu izgledati kao vijesti, ali djeci u stvari nameću tačku gledišta. Ovdje emocije mogu stati na put da saznamo šta je istina, pa je najvažnije provjeravati poruke koje izazivaju jake emocije, posebno one koje su duhovite ili nas ljute. Njih je ujedno i najteže ignorisati. Stručnjaci za marketing to dobro koriste i zato jutjuberi odlično reklamiraju prizvode raznih kompanija za koje kažu da su cool (odličan) jer žele da se djeca fokusiraju na to kako se osjećaju, a ne na ono što misle.
Budući da smo veoma podložni porukama koje dobijamo iz medija, medijska pismenost nam pruža šansu da razvijemo vještine da kritički razmišljamo o kreiranju, izvorima, sadržaju i posledicama svih medijskih priča. Ona je put ka donošenju boljih odluka o tome šta biramo da čitamo, gledamo i slušamo.
Rezultati brojnih istraživanja potvrđuju da obrazovanje iz oblasti medijske pismenosti smanjuje nezadovoljstvo mladih njihovim fizičkim izgledom, koje je uglavnom rezultat medijskih poruka. Jedno istraživanje rađeno među studentkinjama u Americi, pokazalo je da je nakon medijskog opismenjavanja grupa, koja je bila pod visokim rizikom od poremećaja u ishrani, prijavila manje nezadovoljstvo sopstvenim tijelom, manju želju da budu mršave.
Kada jednom razvijemo sposobnost nezavisne procjene medijskih poruka, možemo je primijeniti na sve oblike medija, uključujući reklame, televiziju, film, muziku i društvene mreže. Ako kritički gledamo filmove uočavamo da oni često prikazuju nerealne situacije i likove koji mogu uticati na našu percepciju onoga što je društveno prihvatljivo. Na primer, filmovi koji prikazuju nasilje u školi gdje grupa dječaka verbalno zlostavlja svog vršnjaka, ali ih on ne prijavljuje i nastavlja da trpi nasilje, a pritom nasilnici prolaze nekažnjeno, može da navede djecu da povjeruju da je takvo ponašanje prihvatljivo, što uopšte nije tačno.
Crnogorska autorka Ksenija Popović vjeruje da je medijska pismenost fantastičan alat za brzu i efikasnu pretragu kvalitetnih filmova i knjiga i za njihovo konzumiranje u novim formatima.
,,Skoro 100% mog čitanja se danas odvija ditigalno, što putem elektronskih knjiga na Kindleu što putem audio-knjiga. Medijska pismenost mi omogućava da filmove i serije gledam gdje god i kad god poželim. S druge strane, uviđam da je medijska pismenost negativno uticala na interesovanje, pogotovo mlađih generacija, za čitanje i gledanje filmova, jer su društvene mreže i video-igrice toliko obuzele opštu pažnju, da ostaje malo vremena i zanimanja za stvarni svijet koji nas okružuje, a kamoli za tradicionalne oblike zabave kao što je čitanje’’, kaže ona.
Kada se suočimo sa sumnjivom tvrdnjom, najefikasnija strategija je da provjerimo činjenice. To znači preduzeti korake da bi se potvrdile informacije kod više izvora. U tzv. ekonomiji pažnje vrijeme je dragocjeno, a učenici treba da steknu vještine brzog odlučivanja koje su informacije i tvrdnje vrijedne njihove pažnje, kako ne bi gubili vrijeme angažujući se oko neprovjerenih inormacija, već ga uložili u nešto korisno.
Kako za djecu medijska pismenost važna je za i sve članove društva bez obzira na dob. Svi mi, moramo steći naviku da postavljamo brojna pitanja o načinu na koji je neka priča ispričana i u čijem interesu je ispričana. Kao i zašto se o nekim važnim društvenim temama nikada ili premalo govori u javnosti.
Odavno je poznato da mediji pružaju okvir svijetu u kojem živimo. U ,,Zabavljanju do smrti” američki teoretičar komunikacija Neil Postman, objašnjava zašto su medijski okviri uporni obrasci interpretacije, selekcije, naglašavanja i isključivanja. On navodi da medijske priče mogu uključivati izbalansiran pristup različitih gledišta, ali isto tako mogu ponuditi usku, ograničenu perspektivu, i podsjeća da je ,,sav medijski sadržaj rezultat nečijeg izbora o tome koje priče treba ispričati, na koji način i sa kojim detaljima, kao i koje priče treba ignorisati’’.
Vijesti, informacije i dezinformacije imaju značajnu ulogu u jačanju ili potkopavanju demokratskog diskursa u savremenom društvu. Zato je pored kritičkog razmišljanja potrebno da savladamo i vještinu ,,kritičkog ignorisanja’’, jer je nemoguće provjeriti sve informacije kojima smo dnevno izloženi. Kritičko ignorisanje je mnogo više od jednostavnog ne obraćanja pažnje. Radi se o usvajanju svjesnih navika, odabira i odbrane od prevelike količine informacija. To je suština medijske pismenosti u 21. vijeku.
Autor: R.Z. radiotitograd.me
