Piše : Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista
Postoje majke, žene i sestre koje svojim primjerom, svojom ličnom borbom, savladavaju i prelaze
granice. Na brojnim stazama pod vedrim nebom Crne Gore neki se rode pod srećnom zvijezdom, a
neki se rode da nadmašuju granice mogućeg i nemogućeg. Nema ljepšeg zvanja nego biti majka, a
majka je sinonim vječite borbe i opstanka u Crnoj Gori. To zvanje ne dolazi sa titulom, niti sa
priznanjima, već sa danima koji se ne mjere satima nego izdržljivošću, vjerom i spremnošću da se
ide dalje i kada vam je put posut trnjem. A to trnje bode “iznutra”. Majčinstvo nije uvijek onakvo
kakvo se zamišlja. Nekada ono dolazi kao blagoslov, a nekada kao ispit koji traje cijeli život. U tom
ispitu nema predaha i nema zamjene. U njemu se uči kako da se bude snažan i kada snage
ponestane, kako da se voli bez uslova i kako da se svakodnevica prihvati onakva kakva jeste.
Priča o Milici Ščepanović je jedna o tih priča to nije priča o odustajanju, već o trajanju. Nije to priča
o jednoj sudbini, već o jednoj odlučnosti da se život živi, bez obzira na prepreke, dijagnoze,
strahove i neizvjesnosti. To je priča o majci i sinu, o zajedničkom putu koji se ne razdvaja na „ja“ i
„ti“, već postoji samo kao „mi“.
Kada Milica Šćepanovič govori o prvom i drugom životu, to nije stilska figura. Kod nje se godine
zaista dijele drugačije. Na one prije i one poslije. Na vrijeme koje je bilo nekad i na ovo koje traje
već dvadeset i pet godina i koje se ne pamti po kalendaru, već po borbama, hodnicima, čekanjima,
malim pobjedama i velikim odlukama ali sa jeddnim velikim srcem koje si dijeli na dva Milicu i
Nikolu. U njenoj priči nema velikih riječi. Ima istine. Ima majčinstva koje nije idealizovana slika,
već svakodnevni izbor. Ima snage koja nadilazi granic ei može biti primjer svima.
Milica ne piše da bi objašnjavala niti da bi se pravdala. Piše jer je pitana, ali i zato što zna da se
život ne da svesti na kratku formu, na urednu biografiju ili razdvojene cjeline. Njen život je
nemoguće ispričati u dvije priče, jer ona i Nikola nijesu dvije odvojene linije koje se povremeno
dodiruju, već jedno trajanje, jedna borba i jedan zajednički hod kroz vrijeme. Zato njen rukopis ne
treba dorađivati, ni uljepšavati, ni prilagođavati očekivanjima. On se čita onakav kakav jeste –
neposredan, istinit i ogoljen – kao svjedočanstvo o majčinstvu, odgovornosti i snazi koja se ne
pokazuje riječima, već se živi iz dana u dan.
MILICIN RUKOPIS
Prema Milicinom rukopisu nemoguće je ostati ravnodušan, a da vam u oku ne zaiskri suza, jer pred
vama nijesu samo ispisane rečenice, već životne istine velikih žena žena boraca koje svakodnevno,
nose teret odgovornosti, ljubavi i istrajnosti. Milica o svemu tome svjedoči na jedini način koji
poznaje iskreno, neposredno i bez potrebe da se bilo šta uveliča ili umanji: Pitali ste me da Vam
napišem svoju biografiju. Da probam u par riječi, par redova, par stranica da Vam opišem moj život.
Krenula sam da pišem i shvatila, 25 godina je prošlo i kad se to na glas kaže tek tada shvatiš da je to
četvrt vijeka. A onda dođe još jedna misao 25 godina, a meni je 45, kao da život nije postojao prije.
U stvari, ja volim da kažem bilo je to u prvom životu i u ovom koji živimo sada ovih dvadeset i pet
godina. Uvijek mi bude milo kad sretnem svjedoke tog prvog života koji je bio nekad, čisto da se
podsjetim da je postojao.
Ali dobro. Da krenemo od početka. Prije 25 godina jedna borba se završila, a jedna je tek počinjala.
Tog 6. aprila, iz visoko rizične blizanačke trudnoće, rodio se Nikola (Đukić) u Beogradu. Tog petka,
po ko zna koji put, imala sam zakazan carski rez u 8 h ujutro koji je odložen i babica je rekla: „Sine,
rekli su ti u petak, ali ti nisu rekli koji petak.“ Ali Nikola nije želio da čeka i odlučio je da se rodi
baš tog petka, 6. aprila u 8.10 h. I istog dana kreće ringešpil našeg života. Nikole nema. Ne donose
ga. Panika. Par sati neizvjesnosti, nemoći. Nije u jednom boksu za bebe, nije u drugom. Poslije par
sati donosi ga doktorka i kaže da je na poluintenzivnom odjeljenju. Nema neki konkretan razlog, ali
ne može kod mene, moram ja kod njega. Preguramo tu prvu nedjelju. Sjećam se da je hodnik
izgledao kraći u odlasku nego u povratku iz boksa u sobu. Krenemo kući, avionom za Podgoricu, na
Vaskrs, Veliki petak, petak trinaesti, let broj 666. Nisam sujevjerna, ne vjerujem u brojeve ni
predskazanja, ali iz ove perspektive kao da su među oblacima tog dana počele neke borbe. Prvih
pola godine sve je u redu. Rastemo, napredujemo. Majčinstvo je za mene osjećaj ispunjenosti,
ljubavi i sreće. Poslije pola godine počinju pregledi, snimanja, odstupanja u razvoju, puzanju,
sjedenju. Sa godinu dana dolazi dijagnoza cerebralna paraliza. U tom trenutku meni to ne znači
ništa. Sa dvadeset godina samo čitate riječi na papiru koje vam ne znače ništa.”
Zatim Milica nastavlja: ,, Počinjemo fizikalne tretmane u Kliničkom centru Crne Gore i tu ostajemo
14 godina, svakodnevno, bez izuzetka, bez obzira na vremenske prilike. Mi na vježbama, a Nikolin
deda ispred bolnice u zelenom golfu čeka svaki dan. Počinjemo da idemo i u Igalo na rehabilitaciju,
svake godine, nekad o trošku države, nekad o svom. Defektolozi, logopedi, svakodnevni tretmani. I
svuda smo bili prihvaćeni. Svuda smo naišli makar na jednu osobu koju je Nikola osvojio svojom
prirodom i osmijehom. Bili smo uporni, dosljedni i redovni. Uvijek smo se radovali malim stvarima
i živjeli život onakav kakav nam je dat sa osmijehom i sa suzama. Bez podrške partnera, ali uz
nesebičnu podršku moje porodice, nastavila sam i završila studije predškolskog vaspitanja. Iako mi
je neostvarena želja bila da radim u vrtiću, život je imao druge planove. Kada je Nikola imao tri
godine, učlanili smo se u Prvo udruženje roditelja djece i omladine sa smetnjama u razvoju. Tu smo
za ovih dvadeset godina dobili podršku, prijatelje i drugi dom. Tu sam počela da učim, da radim, da
volontiram. Otvorili su se novi horizonti. Tu sam srela ljude koji vode iste ili slične bitke.”
Kratka pauza Milica nastavlja da govori: ,,Završavam školovanje, ali onda ponovo krećem u prvi
razred sa Nikolom, u Resursnom centru. Okrećem novi krug obrazovanja. Počinju prvi koraci
inkluzije, ali ja biram specijalnu školu, đe je Nikola među sebi jednakima, đe može biti i najbolji i
najgori, zavisi od njega. Đe se ne mora stalno biti drugačiji. Provela sam petnaest godina u
hodnicima te škole čekajući zvono. Bila sam tu jer sam to izabrala. Nikola voli sport. Prati tenis,
košarku, rukomet, snuker, karling sve osim fudbala. Par godina prije korone saznajemo da je na
bazenu u Podgorici nabavljena stolica za spuštanje osoba sa invaliditetom u vodu. Počinjemo
rekreativno. Poslije toga, preko Paraolimpijskog komiteta, u rad se uključuje mladi crnogorski
plivač Boško Radulović. Osniva se klub paraplivača „Mako“. Nikola sa 19 godina prvi put pliva
sam, bez pomagala. Nikola ne može samostalno da hoda. Koristi kolica. Ali pliva sam. Kreću
treninzi, takmičenja, medalje, ali i stres i suze. Sport, kao i život, čine i porazi i pobjede. I sada smo
tu. Školu smo završili. Medalje osvojili. Naučili da pužemo, sjedimo, čitamo, samostalno jedemo,
plivamo. Preživjeli smo i koronu dva mjeseca borbe, bolničke postelje, neizvjesnosti i vjere. Nikola
je danas penzioner, ali aktivan penzioner. Pliva, ide na tretmane, ima svoje društvo, žurke,
putovanja, koncerte. Grad se živi zajedno. Možda ste htjeli dvije priče, ali ja sam shvatila da ih ne
umijem ispričati odvojeno. Mi smo jedno. Samo on me može izbaciti iz ravnoteže, samo zbog njega
mogu osjetiti nemoć pred pitanjem šta će biti sjutra i samo on me gura naprijed. Život možda nije
bio onakav kakav smo zamislili. Ali mi ga živimo. Onakav kakav jeste.”
Dobro zapamtite ime Milice Šćepanović. Pred vama je heroina Crne Gore koja je, uprkos svemu,
svom sinu Nikoli Đukiću bila i prva podrška i prvi oslonac, ali i prvi trener. Njena snaga ne dolazi
iz prkosa, već iz ljubavi. Njen osmijeh, pun topline i bez trena gorčine, osvaja vas i ćera da se
zapitate koliko danas ima ovakvih žena među nama, koliko su njihove borbe važne i koliko često
ostaju nevidljive. Milica Šćepanović je heroina zajedno sa svojim sinom Nikolom Đukićem. Kroz
njene neumorne treninge, vjeru i istrajnost, Nikola je izrastao u simbol svijetle borbe u bazenima
–kao paraplivač, kao sportista, kao čovjek. Medalje, treninzi, želje i porazi, ali i pobjede, utkane su
u njihovu zajedničku priču. Ona nije samo pratila njegov put, ona ga je gradila. Ponosno gledam
ovu divnu ženu i znam da mnogi ne bi nastavili njenim stopama, niti bi imali snage da prođu kroz
sve poraze, borbe i iskušenja, a da na kraju ostanu uspravni i dostojanstveni, spremni da se raduju
svakoj pobjedi. Milica je to učinila sa jasnom sviješću da se život ne odustaje već živi. Zato dobro
zapamtite kada god vam je teško, sjetite se heroine Milice Šćepanović i našeg, ali prije svega
njenog, zlatnog heroja Nikole Đukića. Njihova priča nije samo sportska, niti samo porodična. Ona
je priča o snazi, istrajnosti i vjeri da se granice ne prihvataju već pomjeraju.
(Projekat je realizovan uz podršku Ministarstva ljudskih i manjinskih prava.)
