Nada Matović je umjetnica čiji stihovi ne samo da osvajaju srca, već i budi svijest o nevidljivim borbama s kojima se suočavaju osobe sa invaliditetom. Njena poezija je most između srca i svijesti, alat za promjenu, ali i način da pokaže da nikada nije kasno za ostvarenje svojih snova. Kroz svoje riječi, ona donosi poruku nade, upornosti i hrabrosti onima koji se ponekad ne usuđuju da progovore. Ova priča je svjedočanstvo njenog nevjerovatnog puta, od prve pjesme do današnjih dana, gdje se njen glas čuje kao glas svih onih koji su ostali u sjeni.
Tvoj talenat za poeziju i pravdu spojili su se u tvojoj životnoj priči. Kako je izgledao tvoj put – od prve pjesme do danas?
Pa od moje prve pjesme do danas prošlo je našto malo manje od deset godina. Zato vrijeme matram da sam dosta pjesnički sazrela, moja prova pjesma nastala je u srednjoj školi.
Kao prozivod bunta u društvu, a s druge strane i kao odgovor na nepravnu inspirisana poeziom našeg pjesničkog velikana Kostića u tom periodu bilo je malo interesovanja ne samo za poeziju nego za umjetnost uopšte.
Ali isto tako mislim da i dan danas umjestnost kada su u pitanju mladi nema vrijednost, to jeste sve manje maladih ima želju da nešto radi na polju umjetnosti. Od prve pjesme pa do danas obradila sam mnoštvo tema neke od njih bile su posvećene Godišnjim dobima, prirodi, svetinjama, ćirlilici, i slično.
Koliko ti je pisanje pomoglo da izraziš svoje misli, osjećanja i iskustva? Da li je poezija tvoj način borbe za inkluziju?
Pisanje dosta može pomoći kao način regenerisanja uma, ali kao način buntovnosti jer po mom mišnjenju poezija I služi kao alat koji kroz stihove šalju jasne poruke, koje nebismo mogli reći jezikom naroda. Ali poeziji treba dati više prosrora mnogo je onih koji izdaju zbirku i na kraju ne dobiju priliku da njihova djela budu na policama knjižara.
Neki će možda reći da je lako izdati neku zbirku nije jer pored rada na njoj treba joj dati život i poslije objave. Ali ako nemate podrašku od izdavačka u smislu povezivanja s knjižarama, to djelo odmah gubi pravo na život. A malo se izdavača bori da autoru obezbijedi da njegovo djelo živi i poslije objave. A isto tako sve manje osoba s invalidtetom stvara, možda je to posledica straha kako će to biti prihvaćeno od strane društva, ja sada ne strahujem po tom pitanju već ponosno gazim kroz te vode.
Kako kroz svoje stihove prenosiš poruku o pravima osoba sa invaliditetom i koliko misliš da umjetnost može uticati na svijest društva?
Tako što što ću se truditi da moja poezija dobije pravo na život, bude dio književnog univarzuma. Kao i poezija svih ostalih stvaraoca.
Tvoja poezija je nedavno pretvorena u dramski tekst i postavljena na scenu. Kako si doživjela taj trenutak? Šta znači za tebe kada tvoje riječi postanu glas svih onih koji se možda ne usuđuju da progovore?
Da to mi jako znači, jer to je još jedan pomoćni alat ka mom cilju.
U Crnoj Gori i regionu, osobe sa invaliditetom često nisu dovoljno zastupljene u kulturi i javnom životu. Kako vidiš svoju ulogu u promjeni tog narativa?
U reginu je dosta više konkursa nego kod nas, kod nas zaista malo konkursa ima i za opštu populaciju, a pogotovo kada smo mi u pitanju nama je još teže u tom pravcu biti dio kulturne scene.
Koliko su mediji, prema tvom mišljenju, važni za inkluziju i koliko su ti pomogli da tvoj glas dopre do šire publike?
Mediji su tek od nedavno počeli malo aktivnije da se ukuljučuju u moj rad, do sada to nije bilo toliko često. A oni su ti koji mogu dosta doprinijeti promjena stavova u društvu.
Kao buduća pravnica, koliko smatraš da su prava osoba sa invaliditetom u Crnoj Gori zaista primijenjena u praksi? Gdje vidiš najveće prepreke?
Kao buduća pravnica planiram da se borim podjednako za sve osobe kojima su narušena prava, ali isto tako pokušaću da promijenim položaj osi, najviše prepreka koje ja vidim jesu arhikektonske barijere prilazi ustanovama, do onih ogrančenja u glavama i unaprijed postavjenog negativnog stava društva prije samog kontakta s nama, nerijetko se postavlja negativan stav o našim mogućnostima.
Šta je potrebno da društvo postane inkluzivnije – da li su ključ u zakonima, edukaciji, medijima ili kulturi? Ptrebno je u školskim planovima uvrstiti neki predmet koji bih se bavio upravo nama, a kada je u pitanju kultura potrebno je da izdavači više posveću pažnju, kada izdaju djela mogućnosti života istih i poslije štampe eto da bar na svojim sajtovima reklamiraju svakog autora podjednako.
Koje su tvoje buduće ambicije? Da li vidiš sebe više u pravosuđu, književnosti ili možda na nekom trećem putu koji spaja te dvije oblasti?
Ambicija je puno na svim poljima, ali eto možda da sninim spot za neku od mojih pjesama, a i da se posvetim malo više tom proznom dijelu stvaralaštva.
Koju poruku bi poslala mladima sa invaliditetom koji možda sumnjaju u sebe i u to da mogu ostvariti svoje snove?
Moja poruka bih bila da se oprobaju u svemu što ih ispunjava a ja se nadam da ću ja nekom biti primjer I podsticaj da se zaljubi u stihove, ali i u književnost uopšte. To bih me onako učinjelo najrećnijom, i to bih bio moj najveći uspjeh.
Projekat “Kad tišina progovori” realizuje se uz podršku Ministarstva kulture i medija Crne Gore. Cilj projekta je da istakne izazove s kojima se suočavaju djeca i mladi sa poteškoćama u razvoju i invaliditetom, s posebnim fokusom na njihov razvoj, obrazovanje i svakodnevni život.
Autor: Bulatović L./radiotitograd.me
