Foto:RTCG
“Dugo sam ćutala. Godinama sam govorila sebi da će proći, da je samo loš period, da će se promijeniti. Prvi put me je uvrijedio pred drugima. Drugi put me je odgurnuo. Treći put sam shvatila da živim u strahu – ali sam i tada ostala.” Ovo su riječi Tanje iz Podgorice (identitet poznat redakciji CdM-a), žene koja je godinama bila žrtva porodičnog nasilja.
Ona ističe da porodično nasilje ne počinje šamarom već kontrolom.
“Počinje rečenicama: “Gdje si bila?”, “S kim si pričala?”, “Bez mene si niko.” Malo po malo, počela sam da vjerujem u to. Izgubila sam samopouzdanje, prijatelje, posao. Izgubila sam sebe”, nastavlja Tana ispovijest za CdM.
Godinama je vjerovala da će biti bolje, ali se, kako kaže, prevarila.
“Kada sam konačno otišla, mislila sam da je najgore iza mene. Spakovala sam nekoliko stvari i izašla sa troje djece. Te noći nisam imala plan, ali sam imala odluku – da više ne živim u strahu”, kazala je Tanja.
Međutim, veoma brzo se uvjerila, da je odlazak bio samo početak druge borbe.
Porodica i prijatelji su je često pitali: “Zašto ga nisi ranije ostavila?” Boljelo je što je malo ko potao: “Kako ti je sada?”
“A sada je teško. Kada ste godinama slušali da ne vrijedite, nije lako ponovo stati pred svijet. Nisam imala posao, nisam imala novac, a imala sam teret stigme. U našoj sredini svi znaju sve -ili misle da znaju”, iskreno priča Tanja.
Prema njenim riječima na razgovorima za posao gledali su je kao problem.
“Samohrana majka. Žena koja je “imala porodične probleme”. Niko ne kaže direktno, ali osjetite. Osjetite kada vas procjenjuju, kada misle da ste slabi, nestabilni, “komplikovani”. To me psihički uništavalo”, napominje sagovornica CdM-a.
Za Tanju je nakon svega najteže bilo vratiti vjeru u ljude.
“Trzala sam se na povišen ton. Izbjegavala sam okupljanja. Mislila sam da svi vide moj strah. A zapravo, vodila sam bitku koju niko nije video-kako da opet budem dio društva koje me je godinama posmatralo kroz tuđu priču. Djeca su me pitala zašto više nemamo “staru kuću”. Nisam znala kako da im objasnim da dom nije mjesto gdje te neko ponižava. Učila sam zajedno s njima šta znači sigurnost”, kaže ona.
Stručnu pomoć je potražila tek kada je shvatila da sama ne može. Razgovori sa psihologom su joj prvi put dali prostor da izgovori sve ono što sam godinama gurala pod tepih. Naučila je da nije kriva. Da nasilje nikada nije zasluženo. Da hrabrost nije u trpljenju, nego u odlasku.
“Ali integracija u društvo je proces. Još uvijek učim da prihvatim kompliment. Još uvijek učim da kažem “ne” bez straha. Još uvijek radim na tome da ne osjećam sram zbog nečega što nisam izazvala”, priča Tanja.
Njena poruka je da žene koje prežive porodično nasilje ne trebaju sažaljenje.
“Treba im prilika. Prilika za posao, za podršku, za razumijevanje. Treba im društvo koje neće okretati glavu, niti postavljati pitanja koja bole više od samih uspomena”, poručila je sagovornica CdM-a.
Danas radi. Tanja dodaje da to nije posao iz snova, ali je njen. Sama plaća račune. Djeca se smiju češće nego ranije. I iako i dalje ima noći kada je probudi nemir, zna da sam napravila najvažniji korak – izašla je iz pakla nasilja.
“Ako ovo čita neka žena koja još uvijek ćuti, želim da zna: nisi sama. Nisi kriva. I tvoj život može početi ponovo. Možda sporije nego što si zamišljala. Možda teže nego što bi trebalo. Ali može. I vrijedi”, zaključila je Tanja u ispovijesti za CdM.
Aleksandra Obradović
Izvor:CDM
