Ovom prilikom Bakrač je istakla i da se ova knjiga može posmatrati kao slika jednog vremena i društva.
– Jednog društva čiji su predstavnici pred nama izgovarali riječi “ja sam neko”, “znate li vi ko sam ja”, “znate li vi čiji sam”, “ja sam moćan, i imam sve”, a na drugoj strani Sava je izgovarala i ispisivala da ona nije ničija, u biološkom smislu nije se odrekla oca i majke, već da je ničija u onom smislu da ne pripada tom društvu bez skrupula, toj društvenoj nadmenosti skorojevićkih manira, društvu sakrivenom iza maski, ogrezlom u malograđanštini, nepismenosti, mucavosti, pohlepnosti, duhovnoj bijedi – rekla je Bakrač.
Kako je naveo Uljarević, koji je i publikovao knjigu, sintagmom “ničija šćer” Sava zna i jasno drugima stavlja do znanja da ima samo sebe, jer, da je nečija ne bi imala sebe i ne bila svoja. A, budući ničija, ona je sva svoja, naglašava Uljarević, odnosno, “ničija šćer” je u stvari šćer onog čije ime se ne poteže tek tako.
– Sava na svoj tajnovit i krajnje diskretan način ovim naslovom, ovom apodiktičkom izjavom bačenom čitaocu u lice, u stvari postavlja glavno pitanje, čija šćer je poezija. Nije li poezija šćer neba, nikako nečija drugo? Tako ni pjesnikinja ne pripada tamo gdje čitalac želi da je smjesti sve da bi zadobio svoju nezasluženu udobnu poziciju u odnosu na ono što ga nadmašuje, i baš to Sava ne dopušta, to je njen zabran, njena svojina, to je svojstvo i zato nema ništa prirodnije nego što je ničija šćer – rekao je Uljarević.
O knjizi je pozitivan sud dao i recenzent Milutin Mićović, naglašavajući da iako se poezija često smješta na marginu, ona je ta koja ulazi u suštinu ljudskog bića i izgovara ono suštinsko. Pjesnikom se, dodaje on, postaje kroz svojevrsni potres i povezivanje s univerzalnim, utemeljujućim, obnavljajućim i oslobađajućim, kroz uspostavljanje nesporedne veze sa Tvorcem.
– Ovi pjesnički tekstovi nijesu ni moderni ni tradicionalni, ni avangaradni ni oslonjeni na prepoznatljive poetičke obrasce, ova poezija je prosto autentična, samorodna i samorađajuća. To je poezija, gdje su riječi plaćene životom, tj. egzistencijalnim preobražajem. Njenu poeziju čitalac prihvata kao svoju, i kao jarki podsticaj. U tom prostoru ova poezija uspostavlja mjeru, jer se te pjesme prepoznaju kao pregršti zdravog zrnevlja među mnogom pjesničkom pljevom. Ide svojim putem, uvijek s unutrašnjim stvaralačkim potresom, u svijetu ničija, a među čitaocima svoja i naša – zaključio je Mićović.
Izvor:Dan
