Digitalna komunikacija omogućava nam da lako podijelimo sadržaj pun mržnje i uvreda na internetu, što uz talas dezinformacija kojima smo svakodnevno izloženi, predstavlja izazov za sprovođenje zakona koji ne prate brzinu virtuelnog svijeta. Mržnja se na netu, za razliku od tradicionalnih medija, širi jednostavno i anonimno, a publika je potencijalno globalna. Trajanje i otpornost online sadržaja posebno su problematični, jer se sadržaj uklonjen na jednoj platformi, može ponovno objaviti na nekoj drugoj. Takva situacija pogoršava stigmatizaciju ranjivih grupa i pokazuje nedostatke u zakonodavstvu širom svijeta.
Ublažavanje diskursa mržnje u onlajn svijetu uglavnom je usmjereno na razvoj AI alata (vještačka inteligencija) za automatsko otkrivanje štetnog sadržaja. Na primjer, od ukupnog problematičnog sadržaja protiv kojega je Facebook preduzeo mjere u prvom kvartalu ove godine, čak 96% sadržaja je blokirano prije nego što su ga korisnici prijavili. Međutim, iako moderiranje sadržaja putem automatizovanih sistema klasifikacije sadržaja može odmah smanjiti broj štetnih poruka, isto tako može i da ograniči slobodu govora. Zbog toga dugoročno možda neće biti efikasno u suzbijanju govora mržnje.
Tokom 2020. i 2021. godine, uz blokadu i pandemiju koronavirusa, govor mržnje i ekstremističke ideologije pojačano su se širile internetom. Gotovo 110 miliona ljudi u EU iskusilo je različite oblike uznemiravanja i govora mržnje u godini prije istraživanja (2020), navodi su izveštaja Agencije EU za osnovna prava (FRA). Prema tom izvještaju, u pet godina prije istraživanja, dvoje od pet Evropljana (41%) doživjelo je uznemiravanje u vidu uvredljivog ili prijetećeg komentara i poruka poslatih na mreži. Kada se ti podaci raščlane prema određenim socio-demografskim grupama, tada je 57% osoba koje pripadaju LGBTQ populaciji bilo žrtva nasilja, dok je 50% osoba s invaliditetom redovna žrtva nasilja. Takođe, mladi ljudi doživljavaju uznemiravanje u mnogo većoj stopi od starijih, uključujući i slučajeve internet uznemiravanja, jer što je veće prisustvo na mreži veća je i izloženost.
Psovke, uvrede, omalovažavanje, prostakluci, te pozivi na nasilje u javnom diskursu i na društvenim mrežama, crnogorska su svakodnevnica. Uprava policije je u periodu od 2019. do juna 2022. godine podnijela 24 krivične prijave protiv 33 lica zbog krivičnog djela izazivanja nacionalne, rasne i vjerske mržnje. Ombudsman u izvještaju za 2021. godinu ukazuje na trend rasta govora mržnje u javnom prostoru, a prošle godine, okončano je deset predmeta koji se tiču govora mržnje, od kojih se sedam odnosi na uvrede po osnovu nacionalne pripadnosti.
Govor mržnje dehumanizuje već ugrožene grupe i pojedince, što pogoršava diskriminaciju i podstiče dalje nasilje. Međutim, nije uvijek lako prepoznati govor mržnje jer se on pojavljuje u mnogim oblicima. U ovom tekstu, sa čitaocima dijelimo priče naših sagovornika, koji su željeli da razgovaraju o svojim iskustvima, uz uslov da ostanu anonimni. Oni ni sami ponekad nisu bili sigurni da li je ono što su doživjeli govor mržnje ili čist prostakluk, zbog čega su bili u nedoumici hoće li biti ozbiljno shvaćeni ako govor mržnje prijave.
Većina onih koji su žrtve govora mržnje meta su na internetu, na radnom mjestu, na ulici, u školi. Pripadnici LGBTQ populacije nerijetko preživljavaju uznemirvanje, vrijeđanje, i fizičko nasilje i u porodici.
Dvadesetdvogodišnji Amir iz Podgorice, navodi da se mladi ljudi u razvoju, osobito teško nose sa stigmom, te da im je potreban poseban vid pomoći i podrške. On kaže da se tema homoseksualnosti ne spominje često u njegovoj porodici, ali svaki put kad se spomene, uvijek se tretira kao nešto ,,odvratno’’ i ,,izopačeno’’.
,,Kad moj otac vidi na TV-u da dva muškaca pokazuju naklonost, zbija najgrublje šale na njihov račun. Ja sam prije dolaska u Podgoricu, išao u srednju školu u malom mjestu na sjeveru, i proživljavao sam omalovažavanje i napade da sam ,,gej’’ čak mnogo prije nego što sam i sam shvatio da jesam.’’
Žrtve govora mržnje i uznemiravanja obično ne prijavljuju svoja iskustva iz straha od samog počinitelja i nerazumijevanja sredine u kojoj žive. Vrlo često nisu ni svjesni svojih prava, niti imaju šansu da se njihov glas čuje.
Dvedesetdevetogodišnji Nikola iz Nikšića kaže da je iskusio najgrublje poniženje, batine i uvrede od njemu najbližih do nepoznatih ljudi. Ipak nasilje nikad nije prijavio policiji.
,,Trpio sam i trpim jer ne želim ni sukob ni medijsku pažnju, samo da oni razumiju i prihvate da sam i ja ljudsko biće, i da me moja seksualna orjentacija ne čini ni gorim ni boljim od njih.”
Odluka da prijave govor mržnje žrtvama teško pada, zato se one moraju ohrabriti da prijave verbalno nasilje i tako povrate samopouzdanje i kontrolu nad svojim životima. Jedna od strategija koju preporučuju UN je usvajanje pristupa restorativne pravde. To je proces u kojem žrtva, počinitelj i/ili bilo koji član zajednice pogođen zločinom, aktivno učestvuje u rješavanju pitanja koja proizlaze iz zločina, često uz posredovanje nepristrasne treće strane. Restorativni proces osnažuje žrtve, daje im glas, a potencijalno može i da smanji vjerovatnoću ponovljenog viktimiziranja.
Tridesetšestogodišnja Milena iz Budve je lice s invaliditetom. “Za većinu drugih ja sam samo osoba u kolicima, i ta odrednica dolazi prije mog obrazovanja i mog zanimanja. Vrlo teško sam došla do posla, a često sam bila svjedok govora mržnje i nasilja protiv drugih ljudi, mada ne u tolikoj mjeri protiv mene lično. O meni uglavnom govore kad misle da ne čujem’’, kaže Milena o svom iskustvu.
Stariji ljudi, koji imaju niži stepen obrazovanja i siromašniji su, manje su voljni da prijave nasilje policiji. Biti pripadnik RAE populacije u startu znači biti odbačen.
,,Za sve ostale mi smo samo ,cigani’. Nismo jednaki sa ostalim ljudima u Crnoj Gori, drže se dalje od nas. Nikad mi se nije desilo da mi neko priđe i pita me ‘koliko je sati’?, ili da mi ponudi slobodno mjesto u vozu, ne samo meni, nego bez obzira da li je u pitanju dijete, trudna žena, ili starija osoba’’, riječi su šezdesetogodišnjeg Mensura iz Bara.”
Govor mržnje i na mreži i van nje mora da naiđe na snažan otpor. Trenutno je najefikasniji načini borbe protiv govora mržnje veća medijska i informatička pismenost, odnosno osposobljavanje građana da kritički tumače medijske poruke. Poslanica Građanskog pokreta URA Božena Jelušić, i sama često izložena zlonamjernim komentarima, kaže da u borbi protiv govora mržnje važan zadatak imaju medijski zakoni i strategije pojedinih institucija koje treba da obuzdaju govor mržnje, ali i da ona lično nije zagovornica zabrana, već edukacije.
,,Dosta se može učiniti i kao oštećeni pojedinac/ka. Recimo, pojedini primjeri govora mržnje usmjereni na mene su bili potpisani. Imala sam dakle mogućnost da tužim počinioce, da dokažem da je u pitanju govor mržnje i da tražim bilo izvinjenje ili naknadu za pretrpljenu nelagodu. Nisam to učinila prvo zbog činjenice da kao javna ličnost imam viši prag tolerancije, a drugo iz lijenosti i zbog nedovoljnog povjerenja u blagovremenost sudskih postupaka. Međutim, jedna moja mlađa koleginica je krenula drugačijim putem i malo po malo dobija procese u opštinskim sudovima za prekršaje. Ako bi takva reakcija postala pravilo, svakako bi rezultirala odvraćanjem počinilaca od eklatantnog govora mržnje’‘, ističe naša sagovornica.
Govor mržnje nikada ne treba prećutati. Osim zakonski, protiv govora mržnje treba se boriti i ukazivanjem na primjere i na moguće posledice takvog govora na odnose među ljudima i razvoj društva u cjelini.
Projekat ” Reci NE govoru mržnje” je podržan od strane Ministarsva kulture i medija.
Autor: D.R:
radiotitograd.me
