Foto:CDT
U posljednje dvije godine nijedan slučaj neovlašćenog snimanja i kršenja privatnosti
objavljivanjem snimaka sa nadzornih kamera nije stigao do suda, uprkos tome što su pojedini
izazvali snažnu javnu reakciju. Tužilaštvo je u tom periodu evidentiralo dvije prijave koje se
konkretno odnose na ovu vrstu kršenja prava na privatnost. Jedna je odbačena jer se gonjenje
preduzima po privatnoj tužbi, dok je u drugom slučaju izviđajni postupak i dalje u toku.
Istovremeno, pred Osnovnim državnim tužilaštvom u Podgorici i dalje su u fazi izviđaja slučajevi
objavljivanja snimka samoubistva, snimka pokušaja ubistva žene u Staroj varoši u Podgorici, kao
i curenja medicinskog kartona novinarke Ane Raičković.
Koliko puta ste u posljednje vrijeme na društvenim mrežama ili u medijima vidjeli snimak
ubistva, pokušaja ubistva, saobraćajne nesreće ili tragedije, objavljen gotovo u realnom
vremenu, često bez upozorenja? Koliko puta ste na takav sadržaj kliknuli, a onda ga i podijelili
dalje, bez misli o tome da li je takvim objavama prekršena nečija privatnost?
Granice između javnog interesa i zaštite privatnosti često su teško uočjive. Brzina kojom se
informacije objavljuju i dostupnost tehnologije za snimanje i dijeljenje sadržaja doveli su do
toga da se povrede prava na privatnost, neovlašćeno objavljivanje ličnih podataka i
senzacionalizam nerijetko predstavljaju kao pravo javnosti da zna.
Međutim, posljedice ovakvih postupaka, osim etičkih i pravnih implikacija, imaju i širi društveni
uticaj, postaju plodno tlo za nastanak i širenje dezinformacija. To se pokazalo u više slučajeva
kojima je svjedočila crnogorska javnost, a koji su do danas, ostali bez pravnog epiloga.
Sudeći prema odgovorima iz Osnovnog državnog tužilaštva, za prethodne dvije godine nijedan
slučaj kršenja prava na privatnost nije stigao do suda.
Slučaj novinarke Ane Raičković
Medicinski karton novinarke Ane Raičković, završio je u sudnici, u rukama advokata koji je
branio okrivljene za njeno prebijanje.
Advokat optuženih, sudu je predstavio je lične podatke čija je povjerljivost zakonom
zagarantovana. Advokati su predali izvještaj ljekara specijaliste iz KCCG i zatražili da se on uvrsti
kao dokaz. Izvještaj je sadržao i konkretne dijagnoze, koje je advokat pročitao u sudnici, u
pokušaju da relativizuje nalaze vještaka o povredama Raičković koje su joj nanijeli optuženi.
Klinički centar, iz kojeg su podaci dostavljeni advokatima, priznao je da je novinarki povrijeđeno
pravo na zaštitu medicinskih podataka. Isto je utvrdio i ombudsman.
Ovaj primjer savršeno ilustruje kako institucije i pojedinci, bilo iz nemara ili namjere, mogu
narušiti pravo na privatnost i dodatno povrijediti žrtvu.
Kada takvi podaci dospiju u javnost, oni ne samo da narušavaju dostojanstvo pojedinca već
mogu biti i instrument za manipulaciju narativom o samom slučaju, stvarajući pogrešne
predstave o motivima, karakteru ili mentalnom stanju žrtve ili potencijalno uticati na ishod
samog suđenja.
Raičković, koja i dalje vodi pravnu bitku da sazna kako su njeni povjerljivi podaci završili na sudu,
kaže da nije zadovoljna postupanjem nadležnih organa u slučaju zloupotrebe njene medicinske
dokumentacije, jer, kako kaže, ni nakon više od pola godine nije utvrđena odgovornost.
“Klinički centar je priznao da je povrijeđeno pravo pacijenta, ombudsman se takođe izjasnio, ali
se i dalje ne zna ko je advokatu Danilu Mićoviću dostavio kompletnu dokumentaciju”, kaže
Raičković.
Do danas joj, navodi ona, ni tužilaštvo ni policija nijesu tražili više informacija, a kako joj je
nezvanično rečeno, neće se ni utvrditi ko je od zdravstvenih radnika zloupotrijebio položaj i
možda, dodaje, napravio još neko krivično djelo i predao to braniocu Bećirovića.
“Ovo kažem jer postoji vjerovatnoća da je taj ko je to učinio, uzeo mito. To vjerovatno nećemo
ni znati, jer kako sam rekla, već sam obeshrabrena da će se utvrditi personalna odgovornost”
rekla nam je Raičković.
Osim krivične odgovornosti i potencijalnog kršenja zakona, Raičković se kroz ovaj slučaj suočila i
sa širenjem neprovjerenih informacija o njenom zdravstvenom stanju.
“Iznošenjem ljekarskog nalaza na suđenju koje je javno, pričinjena mi je velika šteta, jer je taj
nalaz trebao da “objasni” crvenilo po vratu koje je konstatovano u Urgentnom centru, pa je
advokat Mićović mahao papirom kao trofejem. Bilo je zaista teško slušati izvrtanje činjenica, a
ujedno i zastrašujuće da vam neko ulazi u svaki segment života kako bi pokušao sve da
upotrijebi protiv vas, ispričala je naša sagovornica.
Kako se radilo o nezakonito pribavljenom dokumentu, sudija Ilija Radulović je, podsjeća ona,
odbio da uvrsti nalaz kao dokaz, a mediji, u izvještajima nijesu navodili ono sto je on ispričao u
tom dijelu.
“Znači, javnost je obaviještena da je advokat pokušao da ljekarski dokument uvrsti kao dokaz,
ali ne i što u njemu piše, pa sam bila izložena dodatnoj viktimizaciji”, dodaje Raičković.
Novinarka ističe da su od početka optuženi vodili kampanju, u kojoj su oni predstavljeni kao
žrtve, a ona kao “agent”. Sve to je, kako navodi, plasirano u serijalu tekstova na portalu čiji je
suvlasnik jedan od optuženih.
“Tako da su, osim raznih neistina koje su iznosili na suđenju, imali i serijal tekstova koji je imao
jedan cilj – diskreditaciju mene, mog sina, pa i cijele porodice. I najvažnije – sigurna sam da ovo
nije izolovani slučaj, već da je i ranije dolazili do zloupotreba medicinske dokumentacije i drugih
građana.
Sumnje novinarke Ane Raičković, obistinile su se u još jednom, sličnom slučaju, kada je opet iz
KCCG procurio sadržaj koji je morao biti tajan.
Naime, slike lovca koga je napao medvjed, a koji se u KCCG borio za život, završile su u Viber i
WhatsApp grupama, dijelile su se po mrežama, sa utješnom oznakom da se radi o
uznemirujućem sadržaju.
Nakon upita medija vezano za neprimjereno i neetično objavljivanje fotografije pacijenta iz
operacione sale na društvenim mrežama i distribucije pomenute fotografije putem Vibera,
Klinički centar Crne Gore je, kako su kazali, “pokrenuo interne procedure s ciljem utvrđivanja
svih činjenica i sankcionisanja odgovornih”.
„Klinički centar Crne Gore je, odmah po saznanju za distribuciju predmetne fotografije,
pokrenuo interne procedure s ciljem utvrđivanja svih činjenica u vezi sa ovim slučajem. O
ishodu postupka koji za cilj ima sankcionisanje odgovornih, bez odlaganja ćemo obavijestiti
javnost“, saopšteno je Kliničkog centra Crne Gore krajem prošle godine.
Danas ipak iz KCCG kažu da je taj postupak obustavljen jer se iz sprovedenih dokaza nije moglo
zaključiti da je počinjena povreda radne obaveze, odnosno, nije se moglo utvrditi čije je
vlasništvo telefon s kojeg su fotografije objavljene u javnosti.
Ovi slučajevi pokazuje da curenje medicinske dokumentacije i fotografije pacijenata na
operacionom stolu nijesu izolovani propust, to je simptom slabe institucionalne odgovornosti.
Kako ni za jedan od ovih slučajeva nije utvrđenja odgovornost, onda je lako predvidivo da će ih
biti još.
Kad tragedije kruže mrežama i portalima
U više nedavnih slučajeva, mediji i korisnici društvenih mreža objavljivali su snimke nasilja,
tragedija i smrti, kršeći etičke i zakonske norme, presuđujući ko je kriv, ko nije, ko je za zatvor a
ko za slobodu.
Portal IN4S objavio je snimak ubistva Igora Nedovića svega par sati nakon što se ono dogodilo.
Snimak je još uvijek dostupan i u ovom mediju, ali i srpskim tabloidima, a javnost ni do danas
nije saznala ko je dostavio pomenuti video materijal.
Ništa manje uznemirujuć nije bio ni snimak oproštajne video poruke Ivone Savićević nakon koje
je počinila samoubistvo. Srpski tabloid Kurir objavio je njenu oproštajnu video-poruku, nakon
čega su je prenijeli portali u Srbiji, dok je u Crnoj Gori dijeljena po mrežama.
Zbog objave tog snimka, ODT u Podgorici formiralo je predmet, jer se sumnja da je video
procurio iz Uprave policije.
Takođe, javnost je u aprilu ove godine mogla da vidi pokušaj ubistva žene u podgoričkom
naselju Stara Varoš, na kojem se čuju uznemirujući pozivi u pomoć.
Snimak, za koji se pretpostavlja da potiče sa nadzorne kamere, prvi put je objavljen na
društvenoj mreži X, a zatim su ga prenijeli i brojni mediji u Srbiji.
I u ovom slučaju, Osnovno državno tužilaštvo pokrenulo je istragu.
Iz ODT na pitanja o prijava za neovlašćeno snimanje i objavljivanje snimaka sa nadzornih
kamera, kažu da su u protekle dvije godine, evidentirane dvije prijave koje se konkretno
odnose na neovlašćeno snimanje i/ili objavljivanje snimaka sa nadzornih kamera.
“U jednom od tih slučajeva je ovo tužilaštvo donijelo odluku o odbacivanju prijave, imajući u
vidu da se krivično gonjenje u tom predmetu preduzima po privatnoj tužbi, dok je u drugom
slučaju izviđajni postupak i dalje u toku”, kazali su iz ODT.
Zloupotreba ličnih podataka i objavljivanje video-snimaka ne proizvodi samo etičke i pravne
dileme, već često vodi do nastanka i širenja dezinformacija. Kada se sadržaji objavljuju bez
konteksta, provjere autentičnosti ili saglasnosti, oni se lako reinterpretiraju i postaju alat za
konstruisanje lažnih narativa.
To je upravo bio slučaj sa djevojkom iz Srbija koja je poginula tokom parasejlinga u Budvi.
Nakon što je stradala, mediji su objave počeli spekulacijama o tome ko je kriv i zašto, prstom
uperili na vlasnika parasejlinga a onda završili i pričom o tome da je djevojka počinila
samoubistvo. Naravno, sve je pratio uznemirujući snimak nesreće, bez odgovornosti, a
dezinformacije su se smjenjivale po uobičajenom šablonu. Slučaj je, takođe, preuzelo tužilaštvo.
Međutim, ni za jedan od pomenutih slučajeva, a koji su se desili u periodu od 2024. do danas,
tužilaštvo nije odmaklo dalje od izviđaja.
Svi pobrojani slučajevi – od slučaja snimka samoubistva do medicinskog kartona u rukama
okrivljenih, nalaze se u postupku izviđaja pred Osnovnim državnim tužilaštvom u Podgorici.
“U ovim predmetima u toku su provjere i prikupljanje potrebnih informacija radi utvrđivanja
činjenica i eventualne krivične odgovornosti”, navode iz ODT.
Šta kaže Zakon?
Prema Zakonu o zaštiti podataka o ličnosti, obrada i distribucija ličnih podataka dozvoljena je
samo uz pristanak osobe ili u jasno zakonski određenim slučajevima.
S druge strane, Zakon o medijima i Krivični zakonik Crne Gore predviđaju sankcije za:
neovlašćeno snimanje i objavljivanje tuđih snimaka, povredu tajnosti postupka, širenje
informacija koje mogu ugroziti dostojanstvo i sigurnost pojedinaca.
Ono što povezuje sve ove slučajeve jeste činjenica da nijedan od objavljenih sadržaja nije nužno
bio falsifikat. Međutim, svi su korišćeni u kontekstu koji je omogućio njihovo pogrešno
tumačenje, širenje neistina i konstrukciju manipulativnih narativa. Takođe, veže ih i sumnja da
su procurili iz institucija, što ih čini dodatno problematičnim.
To pokazuje da dezinformacije u savremenom okruženju često ne počinju lažnim sadržajem,
veće zloupotrebom autentičnih podataka, medicinskih izvještaja, nadzornih snimaka ili video
poruka. Odgovornost je naravno na onima koji ih plasiraju, a u društvu bez efikasnih institucija i
stvarne primjene zakona o zaštiti podataka, granica između javnog interesa i prava na
privatnost gotovo da ne postoji.
Kada institucije ne reaguju, događaji se izviđaju godinama, a javnost traži klik više, svaka objava
od medicinskog kartona do video-snimka tragedija, postaje alat za senzacionalizam,
manipulaciju i širenje dezinformacija, što se pokazalo i na svim slučajevima o kojima smo gore
pisali.
Box: Kad i država krši privatnost
Objavljivanje spiskova građana/ki u samoizolaciji tokom pandemije kovid-19 pokazalo je kako i
institucije mogu postati izvor povrede privatnosti i posredno, izvor dezinformacija.
Odlukom tadašnjeg Nacionalnog koordinacionog tijela i Vlade, na internetu su se našli lični
podaci hiljada građana: imena, prezimena i adrese. Iako je namjera predstavljena kao “zaštita
javnog zdravlja”, posljedice su bile suprotne – stigmatizacija, strah i sumnjičenje onih čija su se
imena našla na listi.
Nakon što je Vlada odlučila i objavila imena i adrese osoba koje su pod zdravstvenim nadzorom,
pojavila se mobilna aplikacija nepoznatih autora, preko koje je moguće da se locira pozicija ljudi
u samoizolaciji.
Advokatica Maja Turković koja je zastupala više desetina lica čija su se imena našla na spisku,
potvrdila je da su ovim licima povrijeđena ustavna prava, na privatnost i na zaštitu podataka,
kao i pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života garantovano Evropskom konvencijom
za zaštitu ljudskih prava.
Da su osporenom odlukom učinjene sve navedene povrede potvrdio je i Ustavni sud, koji je
ovakvu odluku Nacionalnog koordinacionog tijela za zarazne bolesti ukinuo. Država je nakon
toga plaćala milionske iznose odštete. Ipak, niko iz institucija koje su odobrile objavu nije
odgovarao.
To je bila još jedna pokazna vježba, kako povjerljivi podaci, čak i onda kada su autentični, mogu
postati oruđe dezinformacija. Onda kada ih država plasira bez konteksta i zaštite, građani/ke
postaju kolateralna šteta institucionalne neodgovornosti.
Jovana Đurišić, urednica istraživačkih i digitalnih projekata
Autor:Radiotitograd.me
