Optužba za cenzuru jedna je od najmoćnijih riječi u savremenim političkim i medijskim
sukobima. Kada se jednom pojavi u javnoj raspravi, često uspije da potisne sva druga
pitanja. Upravo je to pokušano i nakon odluke AMU da reaguje na emitovanje
dokumentarca „Referendum – priča o izmišljenoj slobodi“.
Dokumentarni film „Referendum – priča o izmišljenoj slobodi“, koji je producirala
organizacija Centar za društvenu stabilnost iz Srbije, izazvao je snažne reakcije javnosti
u Crnoj Gori.
Pored osporavanja crnogorske nezavisnosti i nacionalnog identiteta, film sadrži niz
diskriminatornih i dehumanizujućih tvrdnji i narativnih konstrukcija. Među njima je i
tvrdnja da je na Cetinju nakon Drugog svjetskog rata zabilježena „najveća demografska
eksplozija“, jer su, dok su Cetinjani ginuli na ratištima, njihove porodice „čuvali italijanski
vojnici“. Iako takav zaključak nije izrečen direktno, teško je zanemariti implikaciju da se
porijeklo poslijeratnih generacija i moralni integritet čitave zajednice dovode u vezu sa
saradnjom sa okupatorom.
Nakon emitovanja filma, Agencija za audiovizuelne medijske usluge (AMU) kaznila je
TV Adria i TV Prva maksimalnim novčanim kaznama od po 10.000 eura, a TV Informer
izrekla mjeru privremenog ograničenja reemitovanja zbog ponovljenih kršenja zakona.
Iz AMU su ukazali i da su imali u vidu da TV Adria i TV Prva i ranije bile opominjane i
kažnjavane.
No, gotovo preko noći, rasprava je, makar na jednom medijskom polu, prestala da se
vodi o sadržaju dokumentarca, a postala rasprava o navodnoj cenzuri. Predsjednik
Srbije Aleksandar Vučić ocijenio je odluku kao nedemokratsku i kao dokaz straha od
drugačijeg mišljenja. Ubrzo se pokazalo da dokumentarac više nije glavna tema.
Raspravljalo se o slobodi medija, gušenju slobode govora i privatnoj državi, položaju
Srba, Milu Đukanoviću, Stipi Mesiću i NDH, referendumu, identitetskim podjelama i o
drugim istorijskim i političkim sporovima. Impresivna količina tema je otvorena da se ne
bi pričalo o jednoj – o sadržaju koji je izazvao reakciju regulatora.
U gotovo svakoj raspravi koja uključuje regulatorne mjere protiv medija, uklanjanje
sadržaja sa digitalnih platformi ili sankcionisanje govora mržnje, pojam cenzure postaje
jedna od najčešće korišćenih riječi.
Pominjanje te „magične“ riječi pomjerilo je javnu raspravu sa pitanja samog sadržaja
dokumentarca i usmjerilo je na pitanje je li regulator uopšte imao pravo da reaguje. Na
taj način u drugi plan potisnuta su pitanja da li sadržaj koji jedan narod predstavlja kao
inferioran, izmišljen ili moralno manje vrijedan može predstavljati govor mržnje ili
diskriminaciju i da li demokratska društva imaju pravo da na takve sadržaje odgovore
regulatornim mjerama.
Iz ugla političke komunikacije, teško je ne primijetiti pokušaj spina. Što se više govori o
cenzuri, manje se govori o sadržaju koji je cijelu raspravu proizveo.
Sloboda izražavanja nije apsolutno pravo
Rasprava o odluci AMU često se vodi u pojednostavljenom crno-bijelom prikazu, kao da
postoje samo dvije mogućnosti – ili imamo punu slobodu izražavanja ili imamo cenzuru.
Takvo postavljanje stvari ne odgovara evropskim pravnim standardima.
Sloboda izražavanja jeste jedno od temeljnih prava u demokratskim društvima. Evropski
sud za ljudska prava više puta je ponovio da ona štiti ne samo informacije i ideje koje su
dobro prihvaćene ili ne izazivaju kontroverze, već i one koje vrijeđaju, šokiraju ili
uznemiravaju. Upravo zbog toga politički govor uživa posebno visok nivo zaštite.
Međutim, jednako je važno naglasiti da evropski pravni poredak nikada nije prihvatio
koncept apsolutne slobode govora. Član 10 Evropske konvencije o ljudskim pravima
garantuje slobodu izražavanja, ali istovremeno predviđa mogućnost njenog
ograničavanja kada je to propisano zakonom, kada služi zaštiti legitimnog cilja i kada je
neophodno u demokratskom društvu. Među legitimnim ciljevima koje Konvencija izričito
prepoznaje nalaze se zaštita nacionalne bezbjednosti i teritorijalnog integriteta, prava i
ugleda drugih, javnog poretka, zdravlja, morala…
Drugim riječima, pitanje nije smije li država ikada ograničiti određeni oblik izražavanja,
budući da je evropski odgovor na to pitanje odavno potvrdan. Ključno pitanje je pod
kojim uslovima to može učiniti.
Zbog toga je Evropski sud za ljudska prava kroz praksu razvio detaljne kriterijume za
razlikovanje legitimnog političkog ili novinarskog izražavanja od sadržaja koji podstiču
mržnju, diskriminaciju ili neprijateljstvo prema određenim grupama. Sud ne polazi od
toga da je svaka uvredljiva ili netačna izjava automatski govor mržnje, već se uvijek
procjenjuju kontekst, namjera, sadržaj i potencijalne posljedice takvog govora. Zato u
svojoj praksi dosljedno pravi razliku između kritike, pa i veoma oštrog političkog govora,
i sadržaja koji čitave grupe ljudi predstavljaju kao manje vrijedne, opasne ili nepoželjne.
Da bi se razumjelo gdje se ta granica nalazi, potrebno je pogledati ne samo praksu
Evropskog suda za ljudska prava, već i regulatorni okvir koji danas postoji u Evropskoj
uniji.
Evropska unija ne zabranjuje regulatorne intervencije – ona ih predviđa
Ključni dokument u ovoj oblasti je Direktiva o audiovizuelnim medijskim uslugama
(AVMSD), koja uređuje rad televizijskih emitera, servisa na zahtjev i, nakon izmjena iz
2018. godine, dijela digitalnih platformi. Direktiva polazi od toga da su sloboda
izražavanja i medijski pluralizam temeljne evropske vrijednosti, ali jednako jasno
naglašava i obavezu zaštite ljudskog dostojanstva i drugih osnovnih prava.
Zato obavezuje države članice da osiguraju da audiovizuelne medijske usluge ne
sadrže podsticanje na nasilje ili mržnju prema pojedincima ili grupama na osnovu
zaštićenih karakteristika, uključujući pol, rasu, etničko porijeklo, nacionalnost, vjeru ili
uvjerenje, invaliditet, starosnu dob ili seksualnu orijentaciju. Istovremeno, zahtijeva da
sve mjere koje države preduzimaju budu neophodne, proporcionalne i u skladu sa
temeljnim pravima.
Drugim riječima, evropska pravila ne štite samo slobodu izražavanja, već i dostojanstvo
ljudi koji mogu biti meta diskriminacije i mržnje.
Za Crnu Goru ovo pitanje nije samo teorijsko. Zakon o audiovizuelnim medijskim
uslugama, usvojen 2024. godine u okviru usklađivanja sa AVMS direktivom, predviđa
zaštitu ljudskog dostojanstva, zabranu govora mržnje i mogućnost ograničavanja
reemitovanja programa koji kontinuirano krše te standarde. Upravo je takvo
usklađivanje bilo dio reformi koje su doprinijele dobijanju pozitivnog IBAR-a. Zbog toga
je zanimljivo da se danas kao navodno nedemokratska ili neevropska predstavlja
primjena standarda koji su u crnogorsko zakonodavstvo ugrađeni upravo kroz proces
evropskih integracija.
U ovom slučaju važan je još jedan međunarodni pravni instrument – Evropska
konvencija o prekograničnoj televiziji Savjeta Evrope, na koju se AMU poziva u
obrazloženju mjere izrečene protiv Informer TV. Kritike na račun AMU su ukazivale da
se radi o dokumentu iz 1989. godine, nastalom u vremenu klasične linearne televizije,
prije platformi, servisa na zahtjev i savremenog digitalnog medijskog okruženja.
Danas je unutar Evropske unije ova konvencija zamijenjena upravo AVMS direktivom.
Međutim, za države koje nijesu članice EU, poput Crne Gore i Srbije, ova konvencija
ostaje jedini međunarodni instrument za prekogranično televizijsko emitovanje. I ova
konvencija zahtijeva da programski sadržaji poštuju ljudsko dostojanstvo i osnovna
prava drugih i zabranjuje podsticanje nasilja ili rasne netrpeljivosti, u članu 7 na koji se
poziva AMU.
Poseban problem je što mehanizam nadzora i rješavanja sporova predviđen
Konvencijom godinama faktički ne funkcioniše. U teoriji, sporovi bi trebalo da se
rješavaju kroz saradnju regulatora i mehanizme predviđene samom Konvencijom. U
praksi, crnogorski regulator redovno upozorava na sadržaje koje smatra podsticanjem
nacionalne mržnje i diskriminacije u programima emitera pod nadležnošću Srbije, dok
REM Srbije uglavnom ne reaguje. Tako je bilo i u konkretnom slučaju TV Informer. Zbog
toga se sporovi ne rješavaju u državi porijekla programa, kako predviđa osnovna logika
Konvencije, pa Crna Gora poseže za ograničavanjem reemitovanja kao krajnjom
mjerom zaštite javnog interesa. Dakle, AMU se nije pozvala na neki egzotični
instrument cenzure, već na evropsku konvenciju, koju su ratifikovale i Crna Gora i
Srbija, i koja i sama obavezuje emitere da poštuju programske principe koji štite ljudsko
dostojanstvo.
Evropski regulatori su u posljednjih nekoliko godina izricali novčane kazne, privremeno
suspendovali programe, pa čak i zabranjivali distribuciju pojedinih kanala zbog sadržaja
koji su ocijenjeni kao podsticanje mržnje, diskriminacije ili ozbiljno ugrožavanje prava
drugih.
Jedan od ilustrativnih primjera dolazi iz Francuske, gdje je nacionalni regulator kaznio
televiziju CNews sa 200.000 eura nakon emitovanja izjava komentatora da su maloljetni
migranti bez pratnje „lopovi“, „silovatelji“ i „ubice“. Posebno je značajno obrazloženje
regulatora, gdje se ističe da problem nije bio u tome što je otvorena rasprava o
migracijama, već što je cijela grupa ljudi predstavljena kao kriminalna i društveno
opasna na osnovu svog porijekla. Francuski Državni savjet kasnije je potvrdio odluku
regulatora. Među ključnim elementima obrazloženja bila je činjenica da je emisija
emitovana sa vremenskim odlaganjem, zbog čega je televizija imala mogućnost da
kontroliše sadržaj prije njegovog emitovanja. Sud je podsjetio na obavezu emitera da
zadrži kontrolu nad programom, ocjenjujući da se u konkretnom slučaju nije radilo o
nepredvidivim izjavama u direktnom prenosu, već o sadržaju koji je emiter imao priliku
da pregleda prije emitovanja. Upravo je ta mogućnost prethodne uredničke kontrole bila
jedan od elemenata na kojima je zasnovana potvrda regulatorne odluke. Taj aspekt
posebno je relevantan i za crnogorski slučaj, budući da je riječ o unaprijed
proizvedenom dokumentarnom sadržaju čije emitovanje nije bilo posljedica
nepredvidivog događaja ili izjave u programu uživo.
Još ilustrativniji su primjeri iz Litvanije i Letonije, čiji su regulatori više puta intervenisali
protiv televizijskih kanala zbog sadržaja za koji je ocijenjeno da podstiče etničku mržnju,
neprijateljstvo prema određenim narodima ili promoviše ratnu propagandu. U slučaju
Letonije, Evropska komisija je ocijenila da je odluka o suspenziji emitovanja ruskog
kanala bila u skladu sa pravom Evropske unije, nakon što je regulator zaključio da su u
programu emitovane poruke koje podstiču mržnju prema pojedinim nacionalnim
grupama. U slučaju Litvanije, pitanje regulatornih ograničenja dospjelo je i pred Sud
pravde Evropske unije, koji nije osporio samu mogućnost regulatorne intervencije, već
je ispitivao njen pravni osnov i proporcionalnost.
Najpoznatiji primjer svakako je odluka Evropske unije iz 2022. godine da suspenduje
emitovanje Russia Today i Sputnjika na teritoriji Unije. Radilo se o vanrednoj mjeri
donijetoj nakon početka ruske agresije na Ukrajinu, pa se taj slučaj ne može
jednostavno porediti sa redovnim regulatornim postupcima. Ipak, značajan je zbog toga
što je Opšti sud Evropske unije odbacio tvrdnje RT France da je riječ o nedopuštenom
ograničavanju slobode izražavanja. Sud je prihvatio da sloboda izražavanja jeste
ograničena, ali je zaključio da takva ograničenja mogu biti zakonita kada imaju jasan
pravni osnov, služe legitimnom cilju i ne prelaze ono što je neophodno za njegovo
ostvarivanje.
Ovi primjeri sami po sebi ne dokazuju da je svaka odluka regulatora automatski
opravdana. Oni, međutim, pokazuju da evropski regulatori imaju pravo da intervenišu
protiv sadržaja koji podstiču mržnju i diskriminaciju.
O čemu bi zapravo trebalo da raspravljamo?
Evropski standardi, sudska praksa i iskustva regulatora širom kontinenta ne daju
unaprijed odgovor na pitanje da li je odluka AMU u ovom slučaju bila ispravna, ali
trasiraju kriterijume na osnovu kojih se takve odluke mogu procjenjivati.
Predstavlja li sporni sadržaj doprinos političkoj ili istorijskoj raspravi ili čitavu grupu ljudi
prikazuje kao inferiornu, moralno manje vrijednu ili nepoželjnu zbog njenog identiteta?
Je li riječ o kritičkom izvještavanju o određenim stavovima ili o njihovom promovisanju?
Je li emiter imao uredničku kontrolu nad sadržajem koji emituje? I konačno, je li
regulatorna mjera bila zakonita i proporcionalna?
Dio kritika odluke AMU poziva se na član 50 Ustava Crne Gore, koji propisuje da
nadležni sud može spriječiti širenje informacija i ideja u slučajevima, između ostalog,
propagiranja nacionalne i vjerske mržnje ili diskriminacije. Odnos te ustavne odredbe i
ovlašćenja koja su regulatoru data Zakonom o audiovizuelnim medijskim uslugama
može biti predmet pravne rasprave i eventualne sudske ocjene.
Ali Ustav Crne Gore nema samo jedan član. On zabranjuje izazivanje i podsticanje
mržnje ili netrpeljivosti po bilo kom osnovu, kao i svaki oblik neposredne ili posredne
diskriminacije. Zbog toga je pomalo neobično kada se u javnoj raspravi citira samo
jedan dio ustavnog teksta, a prećutkuju odredbe koje se odnose upravo na ono što je
predmet spora.
Zato je možda zanimljivije ono o čemu se od početka najmanje želi govoriti – pitanje
konstituiše li sadržaj dokumentarca krivično djelo izazivanja vjerske i nacionalne mržnje
i zahtijeva li takav sadržaj reakciju drugih institucija. I zašto se, umjesto rasprave o
tome, ovoliko energije troši na dokazivanje da je problem nastao tek onda kada je
regulator reagovao?
Ako je već otvorena ozbiljna rasprava o granicama slobode izražavanja, onda bi
jednako ozbiljno trebalo otvoriti i pitanje gdje su ostale institucije sistema. Jer, ako u
sadržaju dokumentarca nema elemenata govora mržnje i podsticanja nacionalne
netrpeljivosti, to bi trebalo jasno reći. A ako ih ima, onda je legitimno pitati – zašto
institucije ćute?
Raskrinkavanje.me
