Foto:CDT
Crna Gora i ovaj Međunarodni dan slobodnog pristupa informacijama obilježava sa
institucijama koje često i uporno ćute kada ih građani pitaju kako rade, kako donose
odluke i kako troše javni novac, i Vladom koja važne odluke i državna pitanja rješava
– u krugu svoje WhatsApp grupe.
Iako formalno postoji zakon, rokovi, službenici, žalbe i sudovi, u praksi ako institucija
odluči da vam ne dostavi informaciju o tome kako radi i koliko troši, do te informacije
NVO, mediji i građani neće doći – makar ne tako lako. Nakon što institucija odluči da
ćuti, počinje maraton u kojem ste prinuđeni da se žalite, čekate i na kraju vrlo
vjerovatno tužite instituciju da biste dobili ono što je ona bila dužna da vam dostavi.
No, ni tu se priča ne završava srećnim krajem. Kada građanin odluči da uđe u spor
zbog ćutanja institucije, sopstvene troškove postupka – mora platiti sam. Sve to
zahvaljujući intervenciji poslanika PES-a koji je u fotofinišu usvajanja Zakona o SPI
predložio da u slučaju spora pred sudom zbog ćutanja uprave, svaka strana snosi
svoje troškove.
Dakle, iako sud presudi da ste bili u pravu i da je institucija morala da vam dozvoli
pristup traženoj informaciji, vi i u tom slučaju morate da snosite svoje troškove jer ste
uopšte odlučili da uđete u ovakav postupak.
Time se odgovornost izvrće naglavačke, pa onaj koji traži da se zakon poštuje treba
to da plaća vremenom, novcem i upornošću umjesto institucije koja zapravo krši
zakon.
Pravo na pristup informacijama nije samo mogućnost da građani podnesu zahtjev i
dobiju odgovor – ono podrazumijeva i proaktivnu dostupnost informacija o radu
institucija. Naša istraživanja, međutim, ukazuju na pad transparentnosti i dostupnosti
čak i bazičnih informacija o radu institucija i njihovim odlukama, koje bi trebalo da
budu javne. Eklatantan primjer toga je praksa telefonskih sjednica Vlade.
Podsjećamo da se na ovim sjednicama ne odlučuje samo o tehničkim ili hitnim
pitanjima, već i o predlozima zakona, kadrovskim rješenjima, međunarodnim
sporazumima i važnim planskim dokumentima. Ovaj model odlučivanja u suštini
znači formalno potvrđivanje odluka glasanjem u telefonskoj grupi – bez rasprave
među članovima Vlade. Najnoviji slučaj utvrđivanja šest predloga zakona kojima se
najavio “Euro model” pokazuje duboko netrasnaprentan odnos u kojem se bez
pratećih ekonomskih analiza i analiza uticaja propisa, rasprave i razgovora sa
zajednicom, preko noći najavljuju velike reforme koje utiču na cijelu privredu i
svakodnevni život građana.
Dokle god odluke budemo donosili tako – bez javnosti, bez ozbiljne analize
dugoročnih posljedica po javne finansije i društvo i bez razgovora sa onima na koje
se te odluke odnose – možemo planirati velike plate, Velje brdo i druge
megalomanske poduhvate kao da račun za njih neće stići.
Netransparentnost postaje jedan od ključnih obrazaca funkcionisanja i Skupštine
Crne Gore. Javnost i sami poslanici često nemaju pravovremene informacije o tome
kada će se o zakonima raspravljati i odlučivati, dok se dnevni redovi nerijetko
utvrđuju tek na sjednicama. Koliko je takva praksa otišla daleko pokazuje primjer
onemogućavanja održavanja sjednice na kojoj je trebalo da se raspravlja o
razrješenju predsjednika Skupštine, čime je naša najvažnija demokratska institucija
privatizovana u ime njenog predsjednika.
Milena Gvozdenović, Centar za demokratsku tranziciju (CDT)
Autor:Radiotitograd.me
