Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista
Uvijek je kroz istoriju i vremena riječ vezivala ljude, ma kakva god bila vremena. Ta riječ, snažna i
moćna, čula se 23. januara 2025. godine u Nacionalnoj biblioteci „Đurđe Crnojević“. Baš pod
svodovima ove institucije, koja čuva brojna lijepa izdanja knjiga, publikacija, ali i novina i
novinarske riječi, obilježen je Dan novinara Crne Gore i 155 godina crnogorskog novinarstva.
Dodijeljene su plakete, diplome i zahvalnice onima koji čine riječ i žive za tu riječ. A riječ, kao
riječ, uvijek ima svoju snagu. Među onima čije se ime s razlogom izgovara sa poštovanjem našao se
i Đoka Dukaj (albanski: Gjokë Dukaj), čovjek koji je godinama dokazivao da se novinarstvo mjeri
onim najvrijednjim istinom i obrazom. Dobivši priznanje Društva crnogorskih novinara diplomu za
poseban doprinos razvoju crnogorskog novinarstva. Ta diploma ima posebnu snagu, jer dolazi u
godinama kada se sabira ono što je ostalo i ostaje iza čovjeka, a iza Đoke je ostalo mnogo trag,
mjera i obraz. Takva priznanja su snažna potvrda da je neko svoj vijek proveo uz riječ i da je tu riječ
sačuvao čistom. A Đoka Dukaj je upravo takavnovinar koji je svojim radom spajao ljude, jezike i
prostore Crne Gore, ostavljajući iza sebe priče koje ne zastarijevaju.
Zato ovaj tekst sa punim pravom posvećujem ovom izuzetnom čovjeku i novinaru, a ja uvijek s
ponosom ističem mom albanskom bratu, ne bez razloga. Riječ je o doajenu redakcije na albanskom
jeziku Radija Crne Gore, Đoki Dukaju, čovjeku čije ime u novinarskom traje kao dobra riječ među
ljudima. I to ne bilo kakva riječ već ona koja obavezuje, zrači i plijeni svojom dobrotom. Đoka je
potekao iz Malesije, iz kraja đe su se riječ i data besa poštovali vjekovima. Zato je Đokin novinarski
put bio put bese riječ da bude čista, istina provjerena, a čovjek sačuvan da se ne slomi ni u priči ni
zbog priče. Kod njega je besa bila i ostala zakon profesije. I upravo su takvi ljudi, skromni i
nenametljivi, pokazali da se profesionalizam ne dokazuje velikim riječima, već djelima, upornošću i
čistim obrazom. Kod njega se riječ nije rasipala istina je vazda imala prvo mjesto. I ono što je
možda najljepše kroz njegov rad nije se gradila samo priča, nego i povjerenje. Ne samo među
kolegama, već i među narodima Crne Gore. Jer ljudi poput njega ne pričaju o multikulturalnosti kao
o programu oni je žive, svakog dana, u normalnosti, u poštovanju, u toplini koja spaja. Njegov
primjer pokazuje da Crna Gora najviše liči na sebe onda kada se prepoznamo u različitosti, i kada
riječ služi da pomiri, a ne da podijeli.
Đoka Dukaj je onaj tip novinara koji svojom skromnošću traje dugo, uporno i tačno onako kako
traju ljudi kojima je novinarstvo poziv a taj poziv nosio je (i danas nosi) brojne izazove.
Dugogodišnji je novinar i publicista, autor brojnih RTV priloga, zapisa i reportaža, razgovora i
intervjua sa ljudima iz javnog, kulturnog, političkog, ali i iz onog svakodnevnog života, đe se često
krije najviše istine. Jer Đoka je znao prava vijest je često ona što stoji u pogledu čovjeka, u pauzi
između dvije rečenice, u onome što ljudi ne umiju lako da izgovore, a nose kao tuški kamen u
grudima. Neke se istine osluškuju, neke se traže, a neke se moraju sačuvati od zaborava. I baš tu se
pravi razlika između onih koji samo prenesu vijest i onih koji od nje naprave zapis koji ostaje.
Kao novinar redakcije na albanskom jeziku Radija Crne Gore, radio je i sarađivao gotovo sa svim
redakcijama RTCG, uvijek tamo đe je trebalo da se napravi priča, uhvati trenutak, zabilježi događaj
ili sačuva glas čovjeka. I nije to bila saradnja „pro forme“, nego stvarna posvećenost ona koja se
prepoznaje po tome što se novinaru vjeruje. On je umio (a to zna i danas) da poveže jezik, sredinu i
temu, bez suvišnih objašnjenja i bez podjela, sa onom prirodnom lakoćom koju imaju samo iskusni.
Zahvaljujući takvom pristupu profesionalnom, mirnom, ali nesebičnom Đoka Dukaj je 2016. godine
postao dobitnik Godišnje novinarske nagrade Radija Crne Gore. To priznanje nije došlo iznenada,
nego kao logičan nastavak njegovog višedecenijskog rada, jer u novinarstvu nagrada se dodjeljuje
onima koji stoje iza svake svoje riječi. A priznanja je bilo još. Posebno vrijedi pomenuti Nagradu
gradske opštine Tuzi iz 2017. godine, za doprinos stvaralačkim vrijednostima značajnim za opštinu
Tuzi i šire u publicističkoj, izdavačkoj i produkcijskoj djelatnosti, kao i u ukupnom humanističkom
radu.
Njegovo pero nije ostalo samo u etru i televizijskom kadru. Đoka je objavio brojne novinske
tekstove i članke u nedjeljniku „Koha javore“, zatim u listovima „Zani i Shna Ndout“ i „Komuna“,
kao i na raznim portalima. Sarađivao je i sa medijima među dijasporom, posebno sa ljudima koji
potiču iz ovih krajeva, a žive i rade u Sjedinjenim Američkim Državama. I tu se vidjelo ono što je
važno da njegova riječ nije bila zatvorena u granice redakcije, već je putovala tamo đe živi
interesovanje, tamo đe živi śećanje i potreba da se ostane u vezi sa zavičajem. Posebno mjesto u
njegovom radu zauzimaju televizijske reportaže, novinarski prilozi i dokumentarni sadržaji. Vrijedi
istaći dokumentarni serijal „Ruka pomirenja“ RTV „Teuta“, posvećen fenomenu krvne osvete na
prostorima Crne Gore, Albanije i Kosova. U takvim temama novinar se ne smije igrati riječima tu
nema prostora za površnost, ni za senzacionalizam. Tu je potrebna ljudska mjera, a Đoka ju je imao
i tada i sada.
Zatim dokumentarni film „Vječnost Bese“, povodom 40 godina umira krvi u Malesiji (Beselidhja e
Malesise), kao i dokumentarac „Na zidu bola“ i drugi srodni projekti, pokazuju da njegov rad nije
bio samo informativan, već i duboko društveno odgovoran. Jer nije mala stvar kad novinar odluči
da se bavi onim što boli, ali da to uradi časno, bez poniženja tuđe muke, i bez toga da tragediju
pretvara u još veću bol. Nedavno je objavio monografiju „Prvi valovi“, povodom
šezdesetogodišnjice rada redakcije na albanskom jeziku Radija Crne Gore, a prethodno i zbornik
publicističkih radova pod naslovom „Vječnost riječi“. Već sam naslov tog zbornika govori mnogo
riječ može biti prolazna, ali kad je istinita i zapisana kako treba ona traje, ona postaje śedočanstvo.
A kad se govori o Đoki Dukaju, o njegovoj besi u etru, o njegovoj mjeri i o onoj moralnoj riječi ali i
ljuckoj snazi mora reći i ovo i kao što rijeka ne prestaje kad prođe kroz jedan kameniti klanac, tako
se ni riječ kod Dukaja nije završila samo na Đokinom glasu i njegovim zapisima. Naprotiv ona se
nastavila, umnožila i prešla u ono što je najplemenitije u trajanje porodice. Jer postoje kuće u
kojima se nasljeđuju imanja, a postoje i kuće u kojima se nasljeđuje obraz. Kod Dukaja, najviše se
nasljeđuje riječ čista, odmjerena, provjerena, i iskazana i zapisana tako da nikoga ne ponizi, a da
istina ostane uspravna. Zato ne čudi što su mlađi članovi ove porodice, još od srednjoškolskih dana,
krenuli stazama novinarstva i publicistike. U njihovom koraku ośeća se ista želja da se govori, da se
piše, da se služi javnosti. U tome se vidi da je Đokina riječ postala porodična škola, a njegova besa
porodična etika.
Njegova kćerka Dijana Dukaj, danas zaposlena kao novinarka u RTCG, pokazuje da se talenat i dar
za novinarsko mišljenje mogu graditi postepeno, strpljivo i odgovorno. Pored angažmana u Javnom
servisu, objavila je brojne intervjue i novinske članke u nedjeljniku „Koha javore“, potvrđujući se
kao mlada osoba koja razumije i riječ i kontekst, i čovjeka i temu. A kad je 2022. godine, na samom
početku novinarske karijere, dobila nagradu za istaknute mlade novinare od Društva crnogorskih
novinara, to priznanje bilo je snažna ljucka poruka da se u Crnoj Gori prepoznaju i oni koji
novinarstvo ne doživljavaju kao šansu za ličnu promociju, već kao dug prema istini i društvu.
Sin Kristjan Dukaj, magistar politkogije, takođe je poznat publicističkoj javnosti u Crnoj Gori kao
autor brojnih tematskih članaka u dnevnoj štampi, u nedjeljniku „Koha javore“ i drugim medijima.
Njegovi tekstovi nose onu osobinu koja je danas rijetka ozbiljnost i namjeru. A kada je riječ
utemeljena na znanju i argumentu, ona dobija i ljepotu i snagu. Kristjan je autor zbirke
publicističkih radova „Prva ruka“, ali i autor magistarskog rada na Univerzitetu u Sarajevu pod
naslovom „Prava manjina u Crnoj Gori i postojeći mehanizmi njihove zaštite“, čime je pokazao da
se borba za manjinska prava ne vodi samo emocijom, nego i razumom, sistemom, znanjem i
dokumentima. A kada je nedavno objavio knjigu „Besa vječno“, kao da je i simbolično zaokružio
ono što je iz kuće ponio da besa nije arhaična riječ, već savremeni kodeks časti, koji čovjeka drži
uspravnim. Posebno je značajno što je Kristjan dobitnik priznanja „Ambasador mira“, koje
dodjeljuje Univerzalna Federacija Mira, čime je njegov rad prepoznat i kao doprinos jednoj višoj
vrijednosti miru, pomirenju i zajedničkom životu. Danas je zaposlen u Ministarstvu ljudskih i
manjinskih prava Crne Gore, u Direktoratu za interkulturalizam, i na tom mjestu njegova riječ
dobija novu odgovornost institucionalnu, državnu, ali i ljudsku da različitost ne bude „paradigma
suprotnosti“ već bogatstvo.
U toj porodičnoj cjelini važno mjesto pripada i Kristjanovoj supruzi, Kristini, profesorici engleskog
jezika, koja se takođe javlja kao autorka i istraživač u prostoru društvene tematike. Objavila je
knjigu „Zastupljenost albanskih žena u političkom životu Crne Gore“, čime je otvorila jedno važno
pitanje savremenog društva pitanje vidljivosti, zastupljenosti i snage ženskog glasa. Jer ne treba
zaboraviti društvo koje u političkom prostoru ne prepoznaje ženu, teško može govoriti o punoj
demokratiji, jednakosti i stvarnoj slobodi. Najmlađa u porodici Dukaj, Merita Dukaj, studentkinja je
III godine Međunarodnih odnosa i diplomatije, i već sada pokazuje da nova generacija Dukaja ne
nosi riječ samo kao nasljeđe, nego i kao viziju budućnosti. Ona je autorka zbirke „Prvi zraci“, što
samo po sebi zvuči kao naslov koji govori o početku, o snazi mladosti i o svjetlosti koja tek dolazi.
Merita je mlada ambasadorka Evropske unije u Crnoj Gori, a još kao srednjoškolka bila je mlada
reporterka UNICEF-a, što pokazuje da je njen put rano ušao u prostor društvene odgovornosti,
javnog govora i angažmana. Nedavno je izabrana u Savjet omladinskih inicijativa kod predsjednika
Crne Gore Jakova Milatovića, a 2024. godine uspješno je završila školu retorike u Podgorici. Sve to
govori da se u njoj spajaju obrazovanje, javni angažman i sposobnost da riječ pretvori u djelovanje
pametno i dostojanstveno.
Ali, svaka kuća koja ima ovakvu snagu u javnosti, ima i svoju unutrašnju podršku zato, s punim
pravom treba pomenuti Đustu Dukaj, suprugu Đokinu i majku Dijane, Kristjana i Merite ženu koja
je kako i sami priznaju, bila i ostala njihova najveća podrška. Jer nema novinarskog puta bez
oslonca, nema javnog trajanja bez porodične podrške i snage. Đusta je majka koja zaslužuje možda
i najveće priznanje u ovoj priči. Ona je ruka kuće, ona toplina koja drži porodicu na okupu, ona
unutrašnja besa doma. I u tom smislu, ona nije samo majka i supruga ona je onaj snažni dio uspjeha
ove porodice, čuvar ognjišta, i ona potvrda da se najvažnije vrijednosti ne uče u porodici.
Kad se sve sabere, porodica Dukaj danas djeluje kao rijedak primjer kako se riječ može prenositi
kao moralni kodeks. Đokin novinarski put je put koji je trajao i traje, ali još ljepše je što taj put nije
ostao usamljen. U Dijani, Kristjanu i Meriti i u njihovim djelima vidi se da je besa u etru postala
besa u životu. A to je najveći dokaz da Đoka Dukaj nije ostavio samo priloge, emisije i tekstove
ostavio je školu časti. I ostavio je porodicu koja zna da je riječ istovremeno i dar i odgovornost, i
svjetlo i mjera, i most među ljudima a te mostove jedino možemo čuvati i sačuvati ako pišemo jedni
o drugima i poštujemo jedni druge.
Zato Đoka Dukaj danas stoji ponosno, kao Dečić nad Tuzima, miran i uspravan, da śedoči i bilježi
ne samo događaje, nego i ljude i vrijeme. Stojeći iznad svoje Malesije iznad svojih Tuzi i svoje
Crne Gore, on ne gleda odozgo, već gleda daleko onako kako gledaju ljudi koji znaju đe pripadaju,
ali i kome pripadaju istini, obrazu i čovjeku ali i svom albanskom identitetu prezentujući najljepše
vrline i osobine svog podneblja. Njegov glas iz etra Radija Crne Gore i njegova pisana riječ bile su i
ostale blistavi (zlatni) put kojim se prelazi iz jedne obale u drugu iz nepovjerenja u razumijevanje,
iz razlika u poštovanje, iz mira u nadu. I zato je Đoka i čovjek i novinar čija riječ ne zastarijeva, i
dokaz da Crna Gora ima najviše smisla onda kad se njeni narodi pogledaju kao braća. A ja kao
njegov crnogorski brat, ne pišem ovo da bih ga „okitio“ nego da bih rekao ono što se mora reći
dragi Đoka, ponosni smo na tebe. Ponosni na tvoju skromnost, na tvoju besu, na tvoju mjeru, na
tvoju riječ koja nije bila nikada prazna ni porazna. Ponosni što si kroz decenije ostao isti čovjek
koji ne „trči“ za slavom, nego za istinom. Neka ti je srećno i dugo trajanje u toj čistoj riječi, jer dok
god ima ljudi poput tebe, biće i onog najvažnijeg povjerenja među ljudima i mostova među
narodima a ti si poput mosta na Cijevni ne mosta među obalama već most među narodima a to je
najljepša i najplemenitija misija za koju se može živjeti.
Autor:radiotitograd.me
