Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista
Nedavno je iz štampe izašla zbirka poezije Braha Adrovića ,,Antiratne pjesme”, koja izlazi pred
čitaoca otvoreno i bez uzdržanosti, u vremenu kada svijet ponovo tone u nasilje i kada se granice
crtaju krvlju (bez stida i mjere). Već u prvom dodiru sa ovom poezijom ośeća se ono što je Breht
nazvao mračnim vremenima, kada i sama istina mora tražiti način da preživi i kada riječ postaje
posljednje utočište ljudskog dostojanstva. To nijesu vremena velikih iluzija, nego vremena u kojima
se jasno vidi koliko čovjek može pasti, ali i koliko se još može oduprijeti tom padu. U XXI vijeku,
dok ratovi razaraju Ukrajinu, dok se u Palestini svakodnevno broje mrtvi i dok nad Iranom stalno
lebdi prijetnja novih sukoba, ova poezija dobija snagu koja prevazilazi književni okvir i ulazi u
prostor savremene savjesti. Kao da se potvrđuje misao Valter Benjamina da istorija nije
napredovanje nego (stvaranje) ruševina, pred kojima čovjek često stoji nijem i bez odgovora.
Upravo protiv tog nijemog pristanka ustaje Adrovićev glas, ne kao ideologija nego kao potreba da
se sačuva ono osnovno ośećaj za drugog čovjeka. Jer đe rat govori silom, pjesnik jedino može
govoriti čovjekom i to je njegova jedina istinska moć.
On piše iznutra, iz mjesta đe se lično iskustvo sudara sa opštim zlom i đe više nema prostora za
samozavaravanje. Njegov izraz je jednostavan, ljucki i ogoljen, bez patetike, ali vođen unutrašnjom
snagom da se izgovori ono što boli i što se često prećutkuje. U tom tonu prepoznaje se pjesnička
misao da će svijetu bez smisla jedini dostojan odgovor ostati čovjek i govoriti istinu bez
uljepšavanja. Kod Adrovića ta istina nije filozofska konstrukcija, nego iskustvo koje se jasno se vidi
(ali i proživljava) u svakoj rečenici. U toj potrebi ośeća se kontinuitet pjesnika kroz vijekove, koji
su dizali glas protiv rata i njegovog besmisla, ne pristajući na ćutanje pred razaranjem čovjeka. Još
od antičkih tragedija, preko srednjovjekovnih zapisa, pa do savremene književnosti, rat se uvijek
vraća kao rana koja ne zarasta. Kao kod Tolstoja, istorija se i ovđee ne piše iz perspektive moći,
nego iz perspektive stradanja, đe jedno ime nosi bol (ali i patnju) čitavog svijeta koji nestaje.
Ta etička linija najjasnije se otvara već u prvoj pjesmi, ,,Rat”, koja djeluje kao temeljni udar zbirke.
Zlo se ne prikazuje kao izuzetak, nego kao stanje koje izbija iz čovjeka i širi se bez kontrole. „Niz
glagola u prezentu ,,zlostavlja”, ,,pljačka”, ,,ubija”, ,,pali”, ,,ruši” ne funkcioniše samo kao
nabrajanje, već kao ritmički mehanizam nasilja koji ukida vremensku distancu između događaja i
čitaoca. Upotreba sadašnjeg vremena proizvodi efekat neposrednosti: rat se ne doživljava kao
prošlost, nego kao trajno stanje koje se odvija pred nama. Time pjesma prelazi iz opisa u iskustvo
čitalac više ne posmatra razaranje, nego ga jezički proživljava. U pjesmi ,,Čovjek i vijek” rat se
prelama kroz dublju prizmu kroz odnos čovjeka i vremena. Ovđe više nema jednostavnog krivca,
jer i čovjek i vijek pokazuju svoju slabost. Taj pad podśeća na Ničeovu slutnju da čovjek, kada
izgubi unutrašnju mjeru, može postati nešto niže od onoga što jeste. Ipak, usred tog pada, javlja se
uporno ponavljanje ljubavi, gotovo kao unutrašnji otpor (melanholiji i patnji) ali i kao pokušaj da se
sačuva ono što još nije uništeno.
U pjesmi ,,Slušanje vijesti” rat se premješta iz prostora fronta u prostor jezika. Fragmentiran i
kontradiktoran govor medija stvara ośećaj nesigurnosti, u kojem čitalac, poput subjekta pjesme, više
ne može jasno razlikovati istinu od interpretacije. Upravo u toj jezičkoj nestabilnosti ostvaruje se
ono što je Orvel označio kao političku manipulaciju ne uništava se samo tijelo, nego i sposobnost
razumijevanja stvarnosti.”
U ,,Ljubavi i slobodi” pjesnik vraća osnovnu mjeru ljudskog postojanja. Sve može biti oduzeto, ali
ljubav i sloboda ostaju kao posljednja linija odbrane. Bez njih čovjek prestaje da bude biće koje bira
i ośeća. Upravo u toj jednostavnosti leži snaga pjesme, jer ona ne traži složena objašnjenja nego
podśeća na ono što je očigledno, a često zaboravljeno. Pjesma ,,Mašine zla” otvara možda najteže
pitanje zbirke kako čovjek postaje sredstvo razaranja. Tu se jasno ośeća bliskost sa književno-
folozofskom idejom banalnosti zla, đe zlo ne dolazi uvijek iz izuzetnosti, nego iz odsustva mišljenja
i odgovornosti. Čovjek postaje dio sistema koji proizvodi destrukciju, često nesvjestan sopstvene
uloge. Upravo ta slika čini ovu pjesmu posebno uznemirujućom.
U ,,Propovijedanju ljubavi” pjesnik bira put koji izgleda slab, ali je zapravo najteži da govori o
ljubavi u svijetu koji proizvodi mržnju. To nije bijeg nego svjesna odluka da se ne prihvati logika
nasilja. Ljubav ovđe nije ośećanje nego stav, oblik otpora koji ne pristaje na pravila razaranja.
Pjesma ,,Harmonija” zatvara ovaj početni niz širenjem perspektive na cjelinu svijeta. Pitanje više
nije samo ljudsko nego i kosmičko: kako je moguće da čovjek, koji traži nove svjetove, ne zna da
sačuva ovaj koji ima. To je pitanje odgovornosti, ali i granice ljudske pohlepe i nepromišljenosti. U
cijeloj zbirci ośeća se jedna važna stvar pjesnik ne vjeruje u moć poezije da zaustavi rat, ali vjeruje
u njenu moć da razotkrije laž i probudi savjest. I upravo u tome leži njena snaga. Ona ne mijenja tok
istorije, ali mijenja odnos čovjeka prema onome što se dešava. Zato je važno što se ,,Antiratne
pjesme” pojavljuju upravo sada, u vremenu kada se rat ponavlja pod različitim imenima i kada
čovjek lako (preboli) tuđu patnju. Jer najveća opasnost nije samo u oružju nego u ravnodušnosti. I
dok čitamo ove stihove, teško je ostati samo čitalac jer nas oni uvlače u sopstvenu odgovornost (a
imamo li je).
Pred našim očima urušavaju se isti obrasci nasilja koji se stalno vraćaju, mijenjajući samo imena
prostora i jezike stradanja, ali ne i svoju suštinu. Ono što se danas događa u Ukrajini i Palestini, kao
i prijetnje novim sukobima, nije ništa novo, nego nastavak iste nesposobnosti čovjeka da prekine
ciklus razaranja kroz istoriju. Gradovi se ruše, ali još prije njih ruši se povjerenje među ljudima
tijela stradaju, ali još dublje strada ono što čovjeka čini čovjekom. U takvom poretku stvari, poezija
Braha Adrovića ne dolazi kao podsjećanje na stvarnost, nego kao njen kritički rez razotkrivanje
onoga što svakodnevni govor pokušava da prikrije. Ona ne nudi utjehu niti ublažava ono što
gledamo, već insistira na istini koja ne može biti prijatna. Njegovi stihovi ne traže podršku, nego
bude savjest, podśećajući da svako pristajanje na nasilje počinje u malim, gotovo neprimjetnim
odustajanjima od ljudskosti. Zato ova zbirka ne ostaje zatvorena među koricama, nego se širi u
prostor odgovornosti tamo đe riječ prestaje da bude znak i postaje čin. U vremenu koje s pravom
nosi Brehtovu oznaku mračnih vremena, govoriti jasno znači odbiti da se bude dio svijeta koji
opravdava zlo. To više nije pitanje izbora, nego mjera unutrašnje dosljednosti i ljudskog
dostojanstva. Ako je rat mehanizam koji se stalno obnavlja, onda su „Antiratne pjesme“ pokušaj
da se taj mehanizam imenuje i razotkrije. A u vremenu u kojem se zlo najčešće skriva iza jezika,
imenovati ga znači učiniti prvi korak otpora. Zato ova poezija ne zaustavlja rat, ali onemogućava da
ostane neprimijećen a to je prvi uslov svakog otpora, baš kao u pjesmi „Rat izbliza”.
„Rat je najgroznija mašina
Pljačkanja i smrti,
Koju su izmislili ljudi
Da se oko naših glava zauvijek vrti.“
