Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista
Pišući o mladim paraolimpijcima, svaki put se suočim sa istom istinom njihove biografije su važne,
dragocjene i značajne zbog lične snage koje nose u sebi. One su otkucaji jedne titanske borbe, zapisi
o duši koja se uzdiže iznad granica koje joj svijet ponekad želi nametnuti. Kao književnik, osjećam
obavezu da te živote pretočim u štiva koja trebaju mnogima da budu i nauk ali i opomena što znači
vjerovati u sebe i boriti se. U tom širokom, ponekad surovom pejzažu sporta i odrastanja, ime
Adnana Kujovića izranja kao životna ispovijest ispisana nepokolebljivom vjerom u vlastite
mogućnosti.
Adnanov put počinje u Podgorici, u nekadašnjem Zavodu za školstvo i profesionalnu rehabilitaciju
invalidne djece i omladine, a današnjem Resursnom centru za đecu i mlade. U okruženju đe se
formiraju prve sumnje, ali i prve velike nade, on je već tada shvatio da se život ne osvaja snagom
tijela, već unutrašnjim kompasom koji pokazuje pravac kojim treba ići i boriti se. Još kao dječak
naučio je da hrabrost ne pripada trenutku nego pogledu kojim se posmatra svaki novi dan. Zato je
rastao kao biće koje uspijeva da pronađe otvorena vrata koja će ga uvesti u svijet uspjeha.
Učestvovanje na sportskim manifestacijama, nastupi na recitatorskim smotrama, druženje sa
vršnjacima u prostoru đe se učenje pretvara u povjerenje, a snovi dobijaju oblik sve je to postalo
njegova prva biografija, ona koja se ne piše rukom već stavom. Tamo je izgrađen karakter koji
kasnije neće biti samo osobina, nego temelj na kojem će stajati svi njegovi sadašnji ali i budući
uspjesi.
ZAVIČAJ KAO NOVO BORILIŠTE
Povratak u Bijelo Polje, nakon osnovnog školovanja u Podgorici i formativnih godina provedenih u
Resursnom centru za đecu i mlade, bio je za njega svojevrsni podstrek. Za Adnana Kujovića to je
predstavljalo ulazak u novu etapu života, onu u kojoj će se izgraditi kao ličnost svjesna sebe i svojih
mogućnosti. Gimnazija „Miloje Dobrašinović“ postala je okruženje u kojem se duh oblikuje
jednako snažno kao i znanje, a upravo tu Adnan započinje svoju posvećenost džudou sportu koji ga
je gradio i gradi zahtijevajući punu posvećenost. Njegovi prvi sportski koraci već su nagovještavali
da pred nama raste mladić koji ne prihvata ograničenja. U Finskoj, na Evropskim igrama mladih
paraolimpiaca, osvaja četvrto mjesto na svom prvom međunarodnom nastupu. To je trenutak u
kojem čovjek osjeti da se granice svijeta pomjeraju pred njegovom voljom. Taj dan postao je jedna
od onih uspomena koje ga prate kao orijentir, podsjećajući ga da je spreman za puteve koji su
mnogo širi od tatamija.
Njegov trud je 2018. godine zvanično prepoznat. Paraolimpijski komitet Crne Gore proglašava ga
najuspješnijim mladim sportistom. Takvo priznanje nosi u sebi mnoge životne radosti i iskušenja
zapravo to je potvrda da je život građen na disciplini i posvećenosti uvijek prepoznat, ma koliko se
prepreka i ograničenja moralo proći snagom volje i lične žrtve.
Ubrzo slijedi i kvalifikacioni turnir za Paraolimpijske igre u Hajdelbergu 2019. godine. Svako
njegovo takmičenje, bilo nacionalno ili međunarodno, postaje prilika da iznova pokaže zašto džudo
sport ne predstavlja samo borbu tijela već i izgradnju karaktera. Onaj ko ga prati na takmičenjima
vidi mladića koji nikada ne traži prečice, koji u svakoj borbi unosi jednaku ozbiljnost i jednako
poštovanje prema sportu. Ali Adnan se ne zaustavlja na sportskim borilištima. Njegovo ime nalazi
se i iza brojnih projekata nevladinih organizacija koje se bave pravima osoba sa invaliditetom.
Učestvuje, govori, motiviše, gradi društveni prostor inkluzije vlastitim primjerom. On pripada
rijetkim mladim ljudima koji vjeruju da je javni nastup obaveza, a ne privilegija. Sportskim,
kulturnim i edukativnim manifestacijama pristupa isto kao takmičenju sa potpunom predanošću.
Njegove vještine su predstavljene u jednoj snažnoj biografiji. Snalaženje u javnom nastupu, timski
rad, liderske osobine, disciplina i radne navike sve su to osobine koje potvrđuje svakim svojim
angažmanom. Poznavanje rada u NVO sektoru i IT vještine samo su instrumenti u rukama nekoga
ko već nosi najveću prednost čvrsto uvjerenje da je moguće postati bolja verzija sebe. Adnan često
kaže da nijedan napor ne može biti uzaludan ako se uloži iskreno. To je njegova formula,
jednostavna i moćna.
SNAGA KOJA PRELAZI U NADAHNUĆE
Njegove riječi nijesu prolazna misao koja lijepo zvuči pa nestane poput prve jutarnje rose. One su
čin izbora, temeljna odluka da se život vodi drugačije, odlučnije i dostojanstvenije. Kada Adnan
izgovori svoje jednostavne, a snažne riječi: „Svojim primjerom želim da podstaknem druge da
postanu bolja verzija sebe. Svaki uspjeh traži trud i disciplinu i svaki napor vrati se
uspjehom.“ on zapravo potvrđuje sve ono što je već izdržao, svaku etapu svog puta, svaki trenutak
kada je morao da pronađe snagu u sebi i onda kada je sve izgledalo teško, neizvjesno i preveliko. To
nisu stavovi i razmišljanja da bi se dopali drugima, već rečenice nastale iz tijela koje pamti napor i
iz duha koji pamti borbu. One su njegov lični putokaz svijetu, primjer da čovjek može i mora da
bude više od onoga što mu okolnosti dozvoljavaju.
U toj poruci odjekuje mladost koja je mnogo prije svojih godina naučila da se čovjek ne oblikuje
samo pobjedama, nego i padovima koji bole, i trenucima koji lome, i danima kada bi bilo lakše stati
nego nastaviti. To govori sportista koji zna šta znači gledati protivnika u oči, a ostati miran i pored
pritiska koji ne vidi publika. To govori aktivista koji razumije da dostojanstvo nije dato, već stečeno
i odbranjeno. To govori student prava koji zna da pravda nije teorija nego spor, uporan hod ka
svijetu koji još nije takav kakav bi trebalo da bude. U njegovoj rečenici sabrano je sve ono što ga je
oblikovalo i jutra kada je trebalo ustati ranije nego što je tijelo željelo, i sati treninga kada disciplina
nadrasta zamor, i susreti sa ljudima kojima treba nada, primjer i riječ.
Upornost, ta rijetka i dragocjena vrlina, ne stanuje u knjigama. Ona se rađa u čovjeku, u onim
trenucima kada bi mnogi odustali, kada bi se povukli, kada bi rekli da je dovoljno. Adnan nije
odustao. Njegova snaga je postala odgovor na okolnosti. Zato njegove riječi imaju snagu punu
ohrabrenja to su riječi koje pozivaju čovjeka da prepozna sebe, da vidi mogućnost tamo đe je ranije
vidio prepreku, da shvati da je put naprijed uvijek moguć ako postoji volja koja ga gura iznutra.
Adnan je dokaz da zavičaj može biti početak, ali nikada i kraj mjesto odrastanja može postati prva
pozornica hrabrosti, prostor iz kojeg se kreće ka svijetu sa uvjerenjem da korijeni ne sputavaju nego
jačaju, da se iz skromnih sredina uzdižu najčistiji primjeri ljudske odlučnosti. On je mladić koji
svoju snagu ne nosi kao teret, već kao prometejski put koji drugima otvara vidike. Njegova
skromnost nije povučenost, već duboko razumijevanje da čovjek ne treba da govori mnogo kada
njegova djela govore umjesto njega. Adnanov život je primjer kako se hrabro bori i živi. I zato je
njegov moto princip, put, obećanje i poziv svima koji ga gledaju da ustanu, da pokušaju, da se
odvaže, da vjeruju u sebe makar onoliko koliko on vjeruje da svaki čovjek nosi u sebi iskru vrijednu
borbe i ono lijepo zrnce dobrote koje postoji u svima nama.
Na kraju reći ću, kao čovjek od knjige i pera, da ovakvi mladi ljudi podsjećaju sve nas koji živimo
riječ i misao da je Adnaan jedan od onih rijetkih koji nam vraćaju vjeru da budućnost nije samo
vrijeme koje dolazi, već prostor koji stvaraju oni hrabri, istrajni i čestiti. Ako je ikada postojalo
svjedočanstvo da čovjek može da nadmaši sve okolnosti onda je Adnanov put čist, snažan i
dostojanstven, poput svetionika na dalekim hridima spasa.
