Kako roditelji mogu da srozaju samopouzdanje sportiste

Radio Titograd

16.11.2022, 06:19h

2 min

Foto: Privatna arhiva

Piše: Milica Krivokapić

psiholog / psihoterapeut u edukaciji

Tokom proteklih desetak godina rada sa ljudima, slobodno mogu reći da nikada nijesam upoznala roditelja koji je svjesno želio nanijeti zlo svom djetetu, no uprkos tome, mnogi od njih su im iz najboljih namjera i sasvim nesvjesno nanijeli više štete nego koristi. Kako to obično biva kada su u pitanju djeca koja se bave sportom…

Sve, zapravo, kreće od odluke i motiva da se dijete upiše na neki sport. To obično bude na ranom školskom ili predškolskom uzrastu, kada dijete već sa svojih 5-6 godina izražava želju da se igra baveći se nekim sportom. Tada se dešava i prva prilika da roditelj isprojektuje svoje želje, ambicije i neostvarene ciljeve tako što za dijete bira sport u odnosu na svoje preference, a ne u odnosu na potrebe i talente svog djeteta.

Korak dalje ka upropaštavanju djetetovog samopouzdanja događa se kroz pretjeranu uključenost i kritičnost u odnosu na njegova postignuća ili nepostignuća. Umjesto da iskustvo bavljenja sportom za dijete bude izvor zabave, uživanja, povezivanja sa drugom djecom, razvijanja discipline i istrajnosti, tolerancije i saosjećanja, zbog prevelikih roditeljskih očekivanja i pritisaka dijete prolazi kroz veoma stresan i traumatičan period.

Upravo to i utiče na njegovu motivaciju, samopoštovanje i vrednovanje sebe i nerijetko se dešava da ljubav prema sportu zamijeni osjećanjem odbojnosti, gađenja i mržnje. S jedne strane, postoje djeca koja tada baš odustaju od bavljenja sportom, ili konstantno mijenjaju vrstu sporta, dok s druge strane mnogi od njih ipak ostaju u toj priči.

Takvu djecu možemo prepoznati po tome što ulažu vanserijske napore da postignu dobre rezultate, sa kojima u suštini nikada do kraja ne mogu u dovoljnoj mjeri zadovoljiti svoje roditelje. Jer, iako se pretjerano trude da budu što bolji i efikasniji, roditelji njihov trud znaju minimizirati, kroz rečenice poput: „Nemaš pravo da se žališ, ne radiš ništa specijalno osim što par sati dnevno trčiš za loptom.“ Ili: „Lako ti je biti dobar, kada su svi oko tebe loši i nedovoljno sposobni“. Ili: „Imao/la si sreće, to je moglo biti mnogo bolje da nijesi napravio/la onih par grešaka“.

Koliko god sve gore navedeno zvučalo surovo, činjenica je da su brojni sportisti na upravo ovakav način postigli nevjerovatnu slavu, dobili razna društvena priznanja, medalje, pehare, novčane nagrade. Međutim, u očima svojih roditelja i dalje su ostala ona „moglo je to još bolje“ djeca.

Iako odrastu, osamostale se i odvoje od roditelja, ovi sportisti se, bez stručne podrške i rada na sebi, teško oslobađaju tog roditeljskog kritikovanja i neprihvatanja, koje je vremenom postalo dio njihovog unutrašnjeg kritičara, koji ih sprečava da se prepuste uspjehu i budu srećni u vezi sa tim šta rade i postižu.

 

Izvor:Sportski.me

Podijeli na:

Sport, Titogradske vijesti, top2

28.03.2024. u 22:20h

Titogradske vijesti, top1

28.03.2024. u 20:57h

Titogradske vijesti, top1

28.03.2024. u 19:51h

Titogradske vijesti, top1

28.03.2024. u 19:48h

Skip to content