Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista
Uvijek nam nečiji život, borba, iskrenost i želja za životom mogu biti primjer kako se treba boriti i
istrajati na teškim životnim putevima i raskršćima. Neki životi, međutim, postanu primjeri koji nas
podsjećaju da ni u najtežim trenucima ne smijemo odustati. Ovo je priča o šampionki koja je rano
otišla sa životne i sportske scene, ali ne i iz srca prijatelja, navijača, sportista i porodice o đevojci
čija je svakodnevica bila puna izazova, ali i osmijeha koji je hrabrio druge da nastave dalje. A šta je
život ako nije jedna velika sportska arena svakog od nas, u kojoj svako ima svoje setove, padove i
povratke, svoju borbu sa vremenom, bolom, nadom i snovima? U toj areni, Slobodanka Boba
Gurešić igrala je za dostojanstvo, za poštovanje, za sve one koji u njenom pogledu prepoznaju
snažnu poruku: vrijedi se boriti, čak i kada izgleda da je sve protiv tebe.
RANI ŽIVOT I BORBE
Rođena 1992. godine u Bijelom Polju, Slobodanka-Boba je od najranijih dana živjela sa
paraplegijom i nizom teških operacija koje su obilježile njeno djetinjstvo i mladost. Dok su drugi
učili prve korake, ona je učila kako da u invalidskim kolicima pronađe svoju slobodu, kako da
umjesto žaljenja izabere osmijeh, a umjesto odustajanja upornost. Bolnice, hodnici, ljekarski nalazi
i terapije bili su njen svakodnevni ambijent, ali u svemu tome ona je ostajala vedra, blaga i hrabra,
čvrsto uvjerena da život ima smisla i kad je težak. Krajem 2023. godine suočila se sa ozbiljnim
zdravstvenim problemima zbog kojih je morala na novu, zahtjevnu operaciju u Beogradu. I tada,
kada bi mnogi posustali, Boba je na to gledala kao na još jedan meč koji treba odigrati do kraja sa
vjerom da se i ovaj put vrijedi boriti, za sebe, za porodicu, za sve koji u njenoj hrabrosti pronalaze
inspiraciju.
SPORTSKI PUT REZULTATI I PARAOLIMPIJSKI USPJESI
Kada je Slobodanka Boba Gurešić prvi put sjela za sto i uzela reket u ruke, njen život je dobio novu
dimenziju. Stoni tenis postao je prostor u kojem ograničenja tijela prestaju da budu prepreka, a
volja, koncentracija i srce preuzimaju glavnu riječ. Pod svjetlima sportske sale, između dvije
loptice, Boba je pronalazila ono što je mnogima nedostižno osjećaj slobode, dostojanstva i lične
pobjede. Kao članica kluba „Luča“ iz Podgorice, vrlo brzo je pokazala da nije tu da popuni broj, već
da pomjeri granice. Trening po trening, meč po meč, pretvarala je umor u snagu, a sumnje u dodatni
motiv.
Višestruko je osvajala titulu šampionke Crne Gore u parastonom tenisu, a dvije medalje sa
evropskih univerzitetskih prvenstava bile su jasna poruka da njen talenat i rad prevazilaze okvire
nacionalnih takmičenja. Na studentskim prvenstvima bila je gotovo sinonim za pobjedu 2022.
godine postala je šampionka Crne Gore u ženskoj konkurenciji, u finalu ubjedljivo slavivši 2:0. Kao
takmičarka „Luče“ osvajala je medalje na međunarodnim turnirima širom regiona, pokazujući da
para-stoni tenis u Crnoj Gori ima svoje lice, svoje ime i svoj autoritet.
Iza svake njene medalje stajali su mjeseci terapija, dugi bolnički dani, povratci iz operacionih sala
pravo u trenažni proces, stotine odrađenih treninga u sportskim salalama i nebrojeno puta ponovljen
servis, forhend, bekhend. Dok su drugi brojali setove, Boba je brojala dobijene bitke sa sopstvenim
tijelom. Svako odličje bilo je više od uspjeha potvrda da paraolimpijski sport zaslužuje isto
poštovanje, isti aplauz i iste naslovne strane kao i svaki drugi, da iza svake medalje stoji isto
odricanje, isto znoja, isto srce.
Paraolimpizam za Bobu nije bio „drugi razred sporta“, već prostor ravnopravnosti. Kada bi stala na
postolje, to nije bila samo lična pobjeda to je bio trenutak u kojem su sa njom stajale sve osobe s
invaliditetom koje sanjaju svoju priliku. Zato su njene medalje pretvorile u simbol dostojanstva,
prava na ravnopravnu šansu i uvjerenja da nijedno tijelo ne smije biti prepreka da se živi kao
šampion.
ZVIJEZDA KOJA NE PRESTAJE DA SIJA
Slobodanka-Boba Gurešić bila je višestruka šampionka Crne Gore, osvajačica dvije evropske
univerzitetske medalje i sportistkinja čiji je duh osvajao mnogo prije rezultata na semaforu. Njene
pobjede dizale su vidljivost paraolimpijskog sporta, a njeno ime postalo je simbol istrajnosti i
ponosa svih paraolimpijaca koji se bore za svoje mjesto pod sportskim suncem. Za one koji poznaju
put paraolimpijaca, jasno je da iza svakog njenog poena stoje godine borbe za ravnopravnost, za
dostojanstvo, za pravo da se ne bude „primijećen iz sažaljenja“, nego po kvalitetu i karakteru.
Njena prerana smrt 2024. godine duboko je pogodila cijelo društvo – porodicu, prijatelje, saigrače,
trenere, paraolimpijski pokret u cjelini. Ali Boba nije otišla na „drugu obalu vječnosti“ona se
pretvorila u sportsku zvijezdu koja i danas sija nad stonoteniskim stolovima i podsjeća da je svaki
život, svaka borba, vrijedna poštovanja. U decembru 2024. godine u Podgorici je održan
memorijalni turnir koji nosi njeno ime, okupljajući paraolimpijce, mlade sportiste i prijatelje para-
sporta. Taj turnir nije samo dan sjećanja, zahvalnosti i sportske zakletve da se put koji je ona
trasirala nastavi da paraolimpijski sport bude vidljiv, uvažen i ravnopravan.
Slobodanka Boba Gurešić nas uči da se najveće pobjede ne mjere nogama koje ne hodaju, već
srcem koje ne pristaje na odustajanje. U njenoj priči sabrana je suština paraolimpizma: borba bez
kalkulacije, snaga bez patetike, dostojanstvo uprkos preprekama. Zato će njen portret živjeti u knjizi
o sportskim veličinama ne kao sportski zapis o medaljama, već kao svjedočanstvo da je moguće
nadvladati granice koje nameće tijelo i društvo, i svoj život pretvoriti u najplemenitiju pobjedu:
pobjedu nad odustajanjem.
(Projekat je podržan od Ministarstva za manjinska i ljudska prava.)
Autor.radiotitograd.me
