Ona je mlada, obrazovana, odlučna i hrabra. Kaća, djevojka sa svega 5% vida, završila je fakultet za komunikologiju i danas, uprkos brojnim preprekama, istrajno traži svoje mjesto pod suncem – kako na tržištu rada, tako i u društvu koje još uvijek uči šta znači prava inkluzija. Zajedno sa suprugom, koji je takođe osoba sa invaliditetom, svakodnevno dokazuje da život bez izgovora postoji – i da se najčvršće korake često prave tiho.
Možete li nam ispričati kako izgleda vaš svakodnevni život? Kako vi i vaš suprug, kao osobe sa invaliditetom, zajedno gradite rutinu i međusobnu podršku?
Pa kada govorimo o izgradnji rutine, bitno je da razumijete jedno drugo i prije svega, svoje invaliditete. Rutina se gradi sa međusobnim radom, ulaganjem sebe u partnerski odnos, rutinu čine male stvari koje dopunjuju svakodnevni život. Naša rutina počinje kada ne radimo ispijanjem prve jutarnje kafe i uživanjem u malim slatkim razgovorima. Nakon toga, zajedno spremamo doručak i planiramo kako da provedemo ostatak dana. Oko svega se zajedno dogovaramo i kroz kompromis gradimo naš zajednički život.
Kaća, završili ste fakultet za komunikologiju i imate samo 5% vida. Koliko je bio zahtjevan put do diplome i šta Vas je motivisalo da ne odustanete?
Fakultet sam upisala jer mi je uvijek bila želja da se bavim novinarstvom, koja je moja prva velika ljubav. Iako je bilo teško uvijek sam vjerovala u sebe da ja to mogu i da nikad neću odustati od ostvarenja svog cilja. Od svoje druge godine studija sam radila i studirala. Iako sam noći i noći provela učeći i spremajući ispite znala sam da se trud i upornost uvijek isplati i da ću na kraju puta biti ponosna na sebe i svoj uspjeh.
Iako ste visokoobrazovana, suočavate se sa velikim izazovima kada je u pitanju pronalazak posla. Kako izgleda ta borba i gdje najčešće nailazite na zatvorena vrata?
Borba za pronalazak posla je težak i trnovit pun iščekivanja i lažnog nadanja. Na zatvorena vrata sam nailazila skoro svuda gdje sam se prijavila, dešavalo se i to da mi ne odgovaraju na mejlove na koje sam poslala svoju biografiju. Svaki put kad pošaljem biografiju nadam se da će mi bar neko odgovoriti, ali uvijek dođem na to da od nikoga nema odgovora. Poražavajuće je to što na zatvorena vrata nailazim iz medija iz svoje struke. Jedina mogućnost je da se osobe sa invaliditetom zaposle preko projekata.
Koji su najčešći stereotipi i predrasude sa kojima se suočavate, bilo u kontaktu s poslodavcima, institucijama ili ljudima iz okruženja?
Pa što se tiče stereotipa nisam se baš suočavala, al kad se radi o predrasudama imala sam situaciju da jedan poslodavac gdje sam se prijavila za razgovor nije dao priliku da mu pokažem kako ja s obzirom na moje oštećenje vida mogu da čitam poruke.
Da li ste imali iskustava u praksi ili volontiranju u svojoj struci i da li mislite da bi prilike za angažman bile veće da niste osoba sa invaliditetom?
Kao student sam imala praksu u Radiu Crne Gore, dnevnim novinama Pobjeda, studenskom radiu Krš, i doživjela sam situaciju da su u dnevnim novinama Pobjeda objavili tekst koji smo drugarica i ja obrađivale objavili a nisu stavili naša imena dok sve kolege koje su radili praksu su imali svoje tekstove u medijima. Svakako mislim da bi mi bilo lakše da sam osoba bez invaliditeta.
Šta vam najviše daje snagu da nastavite da se borite, da ne izgubite vjeru u ljude i sistem?
Najviše mi daje snagu moj suprug i moja porodica kojoj sam do neba zahvalna na svenu što su učinili za mene i bez čije podrške ja ne bi bila ono što sam danas. Najveću zahvalnost dugujem mojoj mami koja se od mog rođenja borila da svijet gledam istim očima kao moji vršnjaci. Pored majke najveću zahvalnost dugujem mom suprugu koji je moj vjerni pratilac kroz život i koji je uz mene i u trenutcima kada sve ide kako treba i u trenutcima kada je teško.
Kada razmišljate o budućnosti, šta vam je najveća želja – profesionalno i lično?
Pa kada govorimo o profesionalnom polju, želja mi je da se bavim svojom strukom o da u istoj budem uspješna i prepoznata. A kada govorimo o željama što se tiče ličnog života, najveća želja mi je da se ostvarim u ulozi majke.
I za kraj – šta biste poručili mladim ljudima sa invaliditetom koji se danas suočavaju sa istim preprekama, ali još uvijek traže svoj put?
Da nikad ne odustaju od svojih snova, jer ako mi vjerujemo u sebe sve je moguće. Svaka prepreka je savladiva ako imamo čvrsti cilj i želju i ako zaista vjerujemo u sebe.
Kaćina priča nije samo svjedočanstvo o upornosti, već i poziv na buđenje društvene svijesti. U vremenu kada inkluzija još uvijek nije stvarnost, već često deklaracija na papiru, njena svakodnevna borba i dostojanstvo jasno pokazuju koliko gubimo kada ne pružimo šansu svima – pod jednakim uslovima. Kroz njene riječi osjećamo snagu tihe borbe, podrške porodice, i neugasle želje za dostojanstvenim životom. Kaća ne traži sažaljenje, već priliku da dokaže koliko vrijedi. I upravo zato, njena priča treba da se čuje – glasno i jasno – jer društvo koje ignoriše snagu poput njene, osiromašuje samo sebe.
Projekat “Kad tišina progovori” realizuje se uz podršku Ministarstva kulture i medija Crne Gore. Cilj projekta je da istakne izazove s kojima se suočavaju djeca i mladi sa poteškoćama u razvoju i invaliditetom, s posebnim fokusom na njihov razvoj, obrazovanje i svakodnevni život.
Autor: Bulatović L./radiotitograd.me
