Zapošljavanje osoba sa invaliditetom i dalje je jedno od ključnih pitanja kada je riječ o izgradnji inkluzivnog društva u Crnoj Gori. Iako postoje zakonski mehanizmi, prepreke u praksi ostaju brojne – od institucionalnih do društvenih. Tim povodom, razgovarali smo sa Marinom Vujačić, izvršnom direktoricom Udruženja mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG), i Aleksandrom Pavićević, koordinatorkom Servisa za zapošljavanje pri UMHCG-u. U zajedničkom intervjuu, one dijele konkretna iskustva, zapažanja i preporuke kada je riječ o položaju osoba sa invaliditetom na tržištu rada, ulozi države, poslodavaca, ali i značaju podrške i razumijevanja.
Koliko je važno da zapošljavanje osoba sa invaliditetom bude prioritet u javnim politikama i društvenom razvoju Crne Gore?
Zapošljavanje osoba s invaliditetom mora biti prioritet u javnim politikama i društvenom razvoju Crne Gore, jer pravo na rad je osnovno ljudsko pravo, na međunarodnom planu garantovano svakako i osobama s invaliditetom dugi niz decenija. Samim tim, Crna Gora je dužna adekvatno garantovati i zaštiti pravo na rad osoba s invaliditetom, kako u skladu sa svojim Ustavom, tako i na osnovu ratifikovanih međunarodnih dokumenata. Realizacija, odnosno uživanje prava na rad je preduslov za dostojanstven život, ekonomsku nezavisnost i aktivno učešće u društvu osoba s invaliditetom. Zaposlenje i rad ujedno sprečavaju izopštavanje osoba s invaliditetom, sprečavaju institucionalizaciju i omogućavaju razvoj i napredak, kako ekonomski, tako i cjelokupni društveni. S obzirom na značaj ovog pitanja, promovisanje zapošljavanja osoba s invaliditetom zahtijeva sveobuhvatan pristup koji uključuje različite društvene aktere: instutucije i službe, ali neizostavno i reprezemtativne organizacije osoba s invaliditetom, koje zastupaju interese i prava osoba s invaliditetom. To uključivanje samih osoba s invaliditetom, odnosno njihovih organizacija mora da se događa u svim fazama procesa donošenja odluka; od planiranja, donošenja, do sprovođenja, praćenja sprovođenja i izvještavanja.
Komitet za prava osoba s invaliditetom je 2017. Crnoj Gori uputio preporuke, prilikom razmatranja inicijalnog izvještaja države o sprovođenju Konvencije. U vezi sa članom 27 Konvencije, koji se odnosi na pravo na rad i zapošljavanje, Komitet je naveo zabrinutost zbog nedostatka informacija o efikasnoj zaštiti zaposlenih s invaliditetom od otpuštanja. Takođe je zabrinut zbog:
(a) Činjenice da su osobe s invaliditetom, posebno žene, posebno pogođene
nezaposlenošću;
(b) Nedostatka informacija o subvencijama ili bilo kakvim mjerama, pored
obaveze poslodavaca koji ne poštuju minimalnu kvotu za zapošljavanje osoba s
invaliditetom, da doprinose Fondu za profesionalnu rehabilitaciju;
(c) Nedovoljnog obezbjeđivanja razumnih adaptacija na radnim mjestima;
(d) Korišćenja medicinskog modela invaliditeta za procjenu radne sposobnosti
ljudi, što je u suprotnosti sa Konvencijom;
(e) Nedovoljnih sveobuhvatnih podataka o situaciji osoba s invaliditetom u
zapošljavanju, posebno u privatnom sektoru.
Zbog navedenih zabrinutosti, Komitet preporučuje da država članica analizira i otkloni sve prepreke za zapošljavanje osoba s invaliditetom i dalje promoviše zapošljavanje na otvorenom tržištu rada u javnom i privatnom sektoru, sa posebnim naglaskom na žene, u bliskim konsultacijama s osobama s invaliditetom i njihovim reprezentativnim organizacijama.
Takođe preporučuje državi članici da:
(a) Uvede zakonske odredbe koje predviđaju efikasne sankcije protiv poslodavaca koji ne obezbijede razumne adaptacije na radnom mjestu;
(b) Prikuplja razvrstane statističke podatke o stopi zaposlenosti i položaju osoba s invaliditetom, razvrstane po polu, starosti, vrsti zaposlenja i plati;
(c) Reformiše postupke procjene u kontekstu zapošljavanja u skladu sa modelom pristupa invaliditetu zasnovanog na ljudskim pravima, propisanim Konvencijom.
Iako je od preporuka Komiteta proteklo šest i po godina, država još uvijek nije promijenila zakonski okvir kako bi isti unaprijedila. To znači da predstojećim izmjenama i dopunama Zakona moraju biti primijenjene one preporuke Komiteta koje se odnose na zakonski okvir i na tome ćemo insistirati.
UMHCG već godinama realizuje Program za zapošljavanje i razvoj ljudskih resursa. Koje biste rezultate posebno istakli kao primjer dobre prakse?
Posredstvom UMHCG, nekoliko osoba s invaliditetom je uspješno zasnovalo radni odnos na neodređeno vrijeme i uspješno se uklopilo u radnu sredinu. Ističemo da su ove osobe, nakon zaposlenja u kojem smo posredovali, prošle mjere profesionalne rehabilitacije, koje su imale za cilj obezbjeđivanje adekvatnih uslova za rad, što je, po našem mišljenju, pozitivno uticalo na njihov radni učinak.
Kao primjer dobre prakse ukazujemo i na značaj mentorske podrške u radnom okruženju, koja je neophodna ne samo za osobe s invaliditetom, već za sve osobe koji se po prvi put uključuju na tržište rada. Mentorska praksa doprinosi sticanju praktičnih znanja, smanjenju straha od grešaka, razvijanju samoinicijative i preuzimanju odgovornosti, što u konačno vodi ka postizanju boljih radnih rezultata. Mi smo je sprovodili godinama, a ispostavlja se da se ona sprovodi i u nekim zemljama Evropske unije, Vjerujemo da bi mentorska podrška za osobe s invaliditetom, takođe, trebala biti redovna aktivnost planirana javnim politikama na nivou države.
Kako funkcioniše Servis za zapošljavanje koji je razvijen u okviru vašeg programa? Koliko je osoba sa invaliditetom do sada imalo koristi od njega?
UMHCG od 2015. pruža osobama s invaliditetom i poslodavcima usluge Servisa za zapošljavanje. Ova aktivnost obuhvata informisanje korisnika/ca o pravima iz oblasti rada i zapošljavanja, povezivanje sa poslodavcima, kao i, u saradnji s njima, obezbjeđivanje mogućnosti za obavljanje praktičnog rada i zaposlenja osoba s invaliditetom.
Kroz dosadašnji rad Servisa, osobe s invaliditetom su imale priliku da se informišu o svojim pravima u oblasti rada i zapošljavanja, ali i da, putem advokatskog tima, pokreću postupke pred nadležnim organima, uključujući radne i upravne sporove. Takođe, pružena je direktna podrška u zapošljavanju kroz aktivno povezivanje korisnika/ca sa poslodavcima, kao i kroz organizovanje i upućivanje na stručne obuke i kurseve, u cilju osnaživanja i povećanja njihove zapošljivosti.
Do sada je od Servisa, nezavisno od ostalih aktivnosti UMHCG-a, direktno imalo koristi više od 150 osoba s invaliditetom, imajući u vidu da je teško precizno utvrditi tačan broj korisnika/ca jer mnoge osobe s invaliditetom informišemo, savjetujemo, pružamo pravnu pomoć, ali nemamo uvijek povratne informacije krajnjih ishoda.
Koji su glavni izazovi sa kojima se osobe sa invaliditetom suočavaju prilikom traženja posla – od formalnih prepreka do nevidljivih barijera?
Prilikom traženja posla, osobe s invaliditetom se i dalje nerijetko suočavaju s velikim predrasudama od strane poslodavaca, što utiče na nedostatak samopouzdanja i za dalje aktivno zalaganje u potrazi za poslom. Upravo su predsrasude nekad te nevidljive barijere, ali nekad su i vrlo „vidljive“, neprikrivene i otvorene. Osobe s invaliditetom upravo često prijave diskriminaciji prilikom zaposlenja u poređenju sa drugim oblastima života u kojima je prijava manje, što ne znači da je manje diskriminacije. Možda u ovoj oblasti nepravdu najteže dožive.
Nadalje, osobama s invaliditetom nedostaju kvalitetne konekcije s poslodavcima, povezivanje zasnovano na prethodnom informisanju i motivaciji. Takođe, nedostaju im i programi za smanjenje efekata dugotrajne nezaposlenosti, kao i povećanje zapošljivosti. U praksi to znači da čak i kada osobe s invaliditetom imaju priliku da se zaposle i kada poslodavci traže kadar, osobe s invaliditetom nijesu adekvatno pripremljene, jer im nedostaju radne navike i etika, imaju veliki izazov da se prilagode naglim promjenama iz pasivnog u aktivan život i ne postoji podrška u toj tranziciji. Posljedica navedenog bude ta da osobe s invaliditetom često nijesu u mogućnosti da zadrže posao na duže vrijeme. Većina njih, u odnosu na ukupan broj prijavljenih na evidenciji. radi na privremenim poslovima, kratkoročno ili u okviru javnih radova ili nekih projektnih aktivnosti, najčešće projekata za zapošljavanje, tzv. grant šema.
Nerijetko se dešava da poslodavci pogrešno percipiraju njihovu radnu sposobnost i daju im smanjen obim posla i/li manje zahtjevne zadatke, ali i da ih ne uvedu u posao na adekvatan način. Međutim, postoje i potpuno suprotne situacije u kojima osobe s invaliditetom, u želji da se dokažu i zadrže zaposlenje, daju svoj maksimum do nivoa potpune iscrpljenosti, preuzimanja mnogo više posla nego što su realni zahtjevi i potrebe, sagorijevanja i onda i napuštanja posla ili ostajanja u neadekvatnoj radnoj atmosferi i uslovima.
Takođe, suočavaju se i sa nepristupačnošću radnih mjesta i okruženja u kojima je nemoguće da osobe s invaliditetom izvršavaju svoje radne zadatke. Osim, navedenog, neprilagođenost radnog vremena i nefleksibilnost na poslu (npr. kada se radi o otvaranju mogućnosti da se dio radnog vremena radi od kuće, fleksibilno radno vrijeme i sl), neprilagođenost radnih zadataka samo su neke od barijera s kojima se suočavaju. Generalno, situacija je nezadovoljavajuća u svim navedenim aspektima, a pojedinačni pozitivni primjeri upravo potvrđuju da su rjetkost, a ne pravilo. Uostalom, država nikada „nije iskoristila“ pozitivne primjere zaposlenih osoba s invaliditetom i promovisala to, odnosno osmislila kampanju kojoj se ukazuje na višestruke efekte rada osoba s invaliditetom.
Da li poslodavci u Crnoj Gori imaju dovoljno informacija o pravima, podsticajima i prednostima zapošljavanja osoba sa invaliditetom?
Mišljenja smo da su poslodavci u određenoj mjeri upoznati sa podsticajima i prednostima koje dolaze sa zapošljavanjem osoba s invaliditetom, posebno kada je riječ o finansijskim subvencijama i drugim podsticajnim mjerama koje im stoje na raspolaganju. Međutim, često nijesu dovoljno informisani o pravima osoba s invaliditetom u oblasti rada, kao ni o mjerama i aktivnostima profesionalne rehabilitacije, ali ni o svojim obavezama prema osobama s invaliditetom. Nedostatak znanja o profesionalnoj rehabilitaciji, uključujući obuke, prilagođavanje radnog mjesta, podršku u radnom okruženju i mentorstvo, predstavlja prepreku za stvaranje pristupačne radne sredine, radnog mjesta i načina izvršavanja zadataka. Takođe, nedovoljno se razumiju obaveze koje se odnose na obezbjeđivanje uslova za bezbjednost i zaštitu na radu za osobe s invaliditetom, što je ključno za njihovo ravnopravno i dostojanstveno učešće u radnom procesu. Zbog toga je neophodno kontinuirano informisanje i edukacija poslodavaca, ne samo o beneficijama koje im sistem nudi, već i o njihovoj ulozi u stvaranju pravednog radnog ambijenta. Samo tako se može osigurati uključivanje osoba s invaliditetom na tržište rada, uz poštovanje njihovih prava i dostojanstva.
UMHCG se već duže zalaže za formiranje posebnog Fonda za zapošljavanje osoba sa invaliditetom. Koliko bi taj mehanizam mogao da unaprijedi praksu i garantuje održivost mjera podrške?
UMHCG već duži niz godina zagovara formiranje Fonda kao posebnog pravnog subjekta, odnosno institucije sa javnim ovlašćenjima, smatrajući da bi na taj način efekti u politici zapošljavanja osoba s invaliditetom bili mnogo bolji i održiviji, nego što je to slučaj s Fondom koji djeluje u okvirima Zavoda za zapošljavanje, kao organizaciona jedinica. Ovakav mehanizam mogao bi značajno unaprijediti uslove zapošljavanja i osigurati održivost mjera profesionalne rehabilitacije za osobe s invaliditetom. Kao zaseban pravni subjekt, Fond bi omogućio efikasnije, transparentnije i ciljano usmjereno korišćenje sredstava koja se već godinama izdvajaju, ali čiji se efekti ne prate, ne procjenjuju, odnosno ne evaluiraju. Ovakav pristup bi doprinio adekvatnijoj primjeni zakona, odnosno ispunjenja cilja i svrhe Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju lica sa invaliditetom. Iako je nebrojeno mnogo razloga za postojanje takve institucije, na kraju bismo izdvojili to da bi se Fond sa ojačanim kapacitetima i samostalnošću mogao baviti segmentima nadležnosti i kojima se nijesu bavile trenutne institucije iako su trebale. Mislimo prvenstveno na naplatu posebnih doprinosa od svih poslodavaca koji su dužni da zapošljavaju osobe s invaliditetom, naplatu posebnih doprinosa iz drugih izvora predviđenih zakonom, blagovremeniju realizaciju mjera profesionalne rehabilitacije i ujedno realizaciju svih mjera koje zakon prepoznaje i td.
Kolika je uloga medija u promociji uspješnih priča osoba sa invaliditetom koje su profesionalno ostvarene? Da li je javni narativ dovoljno osnažujući?
Počeli bismo od poslenjeg. Javni narativ, nažalost, nije osnažujući. Naprotiv, poslednjih godina se pojavljuje jako puno tekstova i priča koji imaju negativnu konotaciju, čak nanose direktnu i nemjrljivu štetu na ukupan odnos i percepciju osoba s invaliditetom. Neke od tih medijskih izvještavanja karakteriše govor mržnje prema osobama s invaliditetom i invaliditetu kao društvenom fenomenu. Država, odnosno njene institucije i neki pojedinci iz sistema su se pojavljivali i pojavljuju se kao saučesnici te negativn kampanje.
Na drugoj strani, uspješne priče osoba s invaliditetom se ne promovišu u dovoljnoj mjeri. Nezavisno od prethodnog, fokus medija često ostaje na aspektima sažaljenja ili herojstva, umjesto na realnim dostignućima i kompetencijama osoba s invaliditetom. Javnost je često uskraćena za narative koji prikazuju ove osobe kao uspješne profesionalce/ke, lidere/ke u svojim zajednicama, što dodatno doprinosi stigmatizaciji i pasivnom prikazu njihove uloge u društvu. Potrebno je više prostora u medijima za autentične glasove osoba s invaliditetom, kao i za afirmaciju njihove uloge u različitim sferama društva, od obrazovanja i kulture, do nauke, sporta i preduzetništva. Time se ne samo razbijaju predrasude, već se i podstiču mlade osobe s invaliditetom da vjeruju u sopstvene mogućnosti. Dodatno vjerujemo da je posebno važno promovisati ulogu žena s invaliditetom na tržištu rada. Njihov položaj je najćešće nepovoljan, teže dolaze do posla, teže zadrže posao i nemaju adekvatnu podršku sistema i društva za višestruke uloge i balans privatnog i poslovnog.
Koji su naredni koraci koje bi država, institucije, ali i sama zajednica trebalo da preduzmu kako bi se stvorilo inkluzivnije tržište rada?
Prije svega, sistem obrazovanja mora da bude kvalitetniji, bolji, pristupačniji i inkluzivniji. On to danas nije uprkos priči o inkluziji koja traje 25 godina. Osobe s invaliditetom i dalje nemaju adekvatan pristup obrazovanju i školovanju, sticanju znanja u tom procesu, adekvatnim i potrebnim kvalifikacijama. Na taj način dobijamo puno osoba s invaliditetom koje prođu kroz sistem obrazovanja i onda završe na evidenciji nezaposlenih ili im se to isto desi nakon sticanja invalidnosti, odnosno oštećenja tokom života ili radnog vijeka. Uz ovo, odnosn prema osobama s invaliditetom je takav da se i dalje smatraju nesposobnima i nedostojnima zaposlenja, dobrog i dostojanstvenog posla, ne vjeruje se u njihove potencijale, znanja, kvalifikacije, izopštene su i stigmatizovane. Da je to činjenica, potvrđuje i Komitet za prava osoba s invaliditetom koji je dosljedno izražavao zabrinutost da zakonodavstvo i politike država članica koje su ratifikovale Konvenciju, i dalje, odražavaju ableistički pristup invaliditetu kroz milosrdne i/ili medicinske modele, uprkos nekompatibilnosti tih modela sa Konvencijom. U skladu s ovim modelima, osobe s invaliditetom se ne priznaju kao subjekti i nosioci prava, već se „svode“ na svoja oštećenja. Diskriminatorno ili različito postupanje, kao i isključivanje osoba s invaliditetom smatraju se normom i legitimisani su medicinski vođenim pristupom invaliditetu. Ovakvi ableistički pristupi sprečavaju države članice da eliminišu stvarne barijere, posebno stereotipe i stigme o invaliditetu, koje onemogućavaju osobe s invaliditetom da, ravnopravno sa drugima, rade.
Crnogorsko radno zakonodavstvo, kada je riječ o osobama s invaliditetom, je zasnovano dominantno na pogrešnim, prevaziđenim modelima pristupa, a praksa koju smo naveli i u dijelu medijskog izvještavanja o zapošljavanju osoba s invaliditetom potkrepljuje i predstavlja upravo ableistički način promatranja i poimanja invaliditeta.
U tom smislu, država kroz izmjene zakonodavstva mora da stvori osnov za promjenu tog pristupa i u praksi i da osmisli kampanje, zajedno s osobama s invaliditetom, poslodavcima i medijima, koje će promijeniti potpuno navedenu percepciju. To je osnova i ukoliko se to ne učini uzalud su svi drugi napori, aktivnosti i stihijska, povremena djelovanja.
Kako UMHCG planira da kroz naredne projekte nastavi da se bavi ovom temom? Da li postoje nove inicijative u pripremi?
UMHCG trenutno sprovodi projekat Djeluj sada za sigurno sjutra! koji je podržan ad-hok grantom regionalnog projekta SMART Balkan – Civilno društvo za povezan Zapadni Balkan. Kroz realizaciju ovog projekta, UMHCG sprovodi sveobuhvatnu Analizu primjene važećeg Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju lica sa invaliditetom, sa ciljem identifikovanja ključnih nedostataka i prepreke u njegovoj praktičnoj primjeni. Na osnovu rezultata analize, biće obezbijeđena argumentovana osnova za izradu Nacrta izmjena i dopuna zakonskog rješenja. Poseban akcenat stavlja se na kreiranje konkretnih i primjenjivih preporuka, koje će odgovoriti na realne izazove sa terena i služiti kao osnova za buduće izmjene pomenutog Zakona.
Uz ostale projekte i aktivnosti, svakako ćemo nastaviti da se u kontinuitetu bavimo ovom oblašću kako kroz zagovaranje prava na rad i zapošljavanje, praćenje rada institucija, tako i kroz direktan rad s osobama s invaliditetom, njihovim porodicama, poslodavcima i medijima.
Šta biste poručili mladim osobama sa invaliditetom koje se suočavaju sa preprekama u zapošljavanju, ali ne žele da odustanu od svojih ambicija?
Najvažniji apsekt svih nas, bez obzira na naše razlike, jeste upravo naša autentičnost u življenju. Koliko god sistem pokušavao da nas obeshrabri, sputa, umanji, dugujemo sebi da idemo ka svojim ambicijama, snovima i planovima koji će značiti naše lično i profesionalno ostvarenje.
Mi nijesmo ti koji treba da se prilagođavamo sistemu, sistem postoji da bi odgovorio na naše zahtjeve i kreirao okruženja koja nude jednake mogućnosti i šanse. Naše ambicije nijesu prevelike, kapacitet i volja sistema je često taj, nedovoljno velik, da ih isprati. Zato, mladi s invaliditetom treba da prate svoje želje, da ne prestaju da ulažu u svoje znanje, vještine i potencijal, jer to je jedino što nam, čak ni sistem, nikad ne može oduzeti.
Projekat “Kad tišina progovori” realizuje se uz podršku Ministarstva kulture i medija Crne Gore. Cilj projekta je da istakne izazove s kojima se suočavaju djeca i mladi sa poteškoćama u razvoju i invaliditetom, s posebnim fokusom na njihov razvoj, obrazovanje i svakodnevni život.
Autor: Bulatović L./radiotitograd.me
