Zabrinjavajući je porast govora mržnje i talasa dezinformacija širom Evrope. Toksični javni diskurs prijetnja je društvu, demokratiji, slobodi medija i etničkoj i vjerskoj stabilnosti. Ekstremističke grupe, političari i pojedinci koji ih podržavaju uspješno koriste platforme društvenih medija za širenje poruka koje siju podjele i podstiču radikalne stavove. Te grupe su vidljive i dobro povezane. Njihov krajnji cilj je manipulacija javnim mnjenjem – a publika smo svi mi i pristalice takvih ideja i protivnici. Društvene mreže odličan su alat za širenje ekstremističkih stavova, pa se zaustavljanje govora mržnje na mreži, ponekad čini kao nemoguća misija. Iako gorući problem našeg vremena, na pitanje kako da riješimo govor mržnje a da istovremeno sačuvamo slobodu govora – još uvijek nema efikasnog univerzalnog odgovora.
Sloboda govora nije opravdanje za govor mržnje, niti rješavanje problema govora mržnje znači ograničavanje ili zabranu slobode govora. Riječ je o sprečavanju da govor mržnje preraste u otvoreni sukob, uz podsticanje na diskriminaciju i nasilje, što je zabranjeno međunarodnim pravom. Problem dodatno komplikuje sposobnost raznolike publike da poruku razumije na pravi način i da joj se odupre. Tu na scenu stupaju medijsko opismenjavanje, zakoni i filter – strategije koje blokiraju poruke koje prepoznaju kao ,,opasne’’. Medijski pismena publika lakše će se oduprijeti propagandi govora mržnje.
Govor mržnje postao je svakodnevnica za većinu građana Crne Gore. Mizogini i govor mržnje su u porastu, dok se etničke podjele i vjerska netolerancija produbljuju – navodi se u najnovijem izvještaju organizacije Amnesty International. Novi talas tenzija pokrenulo je usvajanje Temeljnog ugovora sa Srpskom pravoslavnom crkvom 8. jula što je dovelo do niza protesta. Nakon toga, Dan državnosti Crne Gore 13. jula u Nikšiću obilježen je bacanjem suzavca i intervencijom policije koja je spriječila širi sukob dvije grupe građana. Dok se na gradskom trgu slavilo uz crnogorska nacionalna obilježja, Forum slobodnih građana Luča je na drugom trgu okupio građane koji su nosili trobojke, srpske nacionalne simbole i simbole SPC.
Netoleranciju nerijetko podstiče medijsko izvještavanje o aktuelnoj ,,vrućoj temi’’, jer često izaziva lančanu reakcu. Zapaljivi jezik koji se koristi u medijima daje dodatni doprinos rastućim tenzijama između nacionalnih grupa. Zabrinajvajuće je što i pojedini mediji – najčešće bez impresuma i netransparentne vlasničke strukture, učestvuju u tom lancu dajući prostor zapaljivom govoru političara i drugih javnih ličnosti i tako pojačavaju njegov efekat.
Govor mržnje je svaka komunikacija koja podstiče mržnju prema pojedincu ili grupi ljudi. Nasilje uvijek počinje u jeziku, sa uvredljivim izrazima koji rađaju mržnju, ali se može sastojati i od pisanja, slike, simbola, muzike, crteža i video snimaka. Ujedinjene nacije govor mržnje definišu kao skup uvredljivih, negativnih i prijetećih riječi upućenih pojedincu ili grupi, a vezano za rod, nacionalnu pripadnosti, rasu, vjeru, političke stavove ili društveni status, koji doprinose njenoj marginalizaciji ili isključivanju iz društva.
Govor mržnje je najčešće usmjeren na već ranjive grupe, RAE populaciju, LGBTIQ populaciju, nacionalne manjine, migrante, žene, i sve češće čaki i djecu. U pojedinim društvima, u ekstremnim slučajevima, govor mržnje uperen protiv određene zajednice ili grupe toliko se odomaćio u javnom diskursu da mnogim ljudima, uključujući novinare, može zvučati normalno. Štetni medijski diskursi, oni koji sadrže negativne stereotipe i pogrešne predstave o marginalizovanim grupama, samo otežavaju već težak položaj i stigmu sa kojom se ove grupe inače suočavaju u svakodnevnom životu i radu.
Ne reagovati na govor mržnje višestruko je opasno, jer direktno utiče na rast tenzija i može izazvati ozbiljne sukobe i dalekosežne posledice. Govor mržnje nerijetko se ,,ne prepoznaje’’ i stoga toleriše u medijima, a regulatorna tijela nedovoljno se bave ovim problemom. Onlajn prostoru u Crnoj Gori i dalje nedostaje adekvatna kontrola u vidu administracije sadržaja. Ne postoji sistematski pristup prevenciji huškačkih i mrziteljskih narativa na mreži. Govor mržnje kod nas se najčeće procesuira u prekršajnom postupku, uz izricanje uslovnih ili novčanih kazni.
Crnogorska zakonska regulativa uporište za obračun sa pojedincima i grupama koje šire nasilje, mizoginiju, nacionalni šovinizam i mržnju ima u Zakonu o zabrani diskriminacije, Zakonu o javnom redu i miru, Zakonu o medijima i konačno u Krivičnom zakonu. Zakon o medijima, predviđa novčane kazne za objavljivanje sadržaja kojima se širi mržnja i podstiče na nasilje, odnosno mogućnost da sud privremeno blokira sporni medijski sadržaj u hitnom postupku, ako se utvrdi da postoje elementi koji podstiču na nasilje ili mržnju po osnovu porijekla, religije, nacionalne pripadnosti, isl. Isti Zakon portalima nameće obavezu da uklone sporne komentare u roku od 60 minuta od prijave. U protivnom, kazna za medije se kreće od 1.000 do 8000 eura, dok autor komentara podliježe i krivičnom gonjenju.
U borbi protiv lažnih vijesti i sprečavanja govora mržnje neophodno je konstantno pratiti i analizirati stanje na planu postojeće regulative i sudske prakse, i podsticati široku javnu raspravu. Mediji imaju ključnu ulogu u širenju govora mržnje i toksičnog diskursa, ali su isto tako i moćno oružje u borbi protiv njega. Suzbijanje govora mržnje u medijima zahtijeva saradnju nacionalnog medijskog regulatornog tijela, medijskih samoregulatornih tijela, ombudsmana, pravosuđa, medija, novinara i građana.
,, Slobodni mediji su oslonac svakog demokratskog društva dok je odgovornost novinara da izvještavaju o pitanjima koja su relevantna za njeno funkcionisanje. To uključuje pozivanje političara na odgovornost i širenje informacija koje su neophodne da bi građani mogli da donose ispravne odluke, zasnovane na provjerenim činjenicama. Očuvanje medijskog prostora za raspravu o činjenicama, stavovima i suprotstavljenim idejama u skladu s ljudskim pravima i javnim interesom nešto je što moramo zaštititi’’, kaže Miomir Maroš, dugogodišnji novinar Radio Televizije Crne Gore i profesor novinarstva na Univerzitetu Crne Gore.
Međutim, da bismo kao društvo efikasnije pristupili rešavanju ovog problema, nedostaje sistematskiji pristup. Nepotpunost statističkih i drugih podataka o aktuelnoj medijskoj praksi otežava i djelovanje, naročito preventivno. Kako se to često ističe, pravna regulativa nije i ne može biti jedini alat u borbi protiv govora mržnje. Pored dosta ozbiljnijeg angažmana institucija sistema, treba dodatno raditi na razvoju građanske svijesti o osnovnim ljudskim pravima, i na medijskom opismenjavanju nacije.
Borba protiv mržnje, diskriminacije i rodno zasnovanog nasilja je veliki i zahtjevan izazov za pravosudne organe država članica EU. Nerijetke su sudske presude javnim ličnostima u borbi protiv štetnog narativa u medijima. Pariski sud je ove godine sa 10.000 eura kaznio francuskog predsedničkog kandidata krajnje desnice Erika Zemura zbog govora mržnje. Nedavno je Savjet Evrope izdao set smjernica za svojih 46 država članica koje imaju za cilj prevenciju i borbu protiv govora mržnje, kako onlajn tako i oflajn. Smjernice državama članicama daju preporuku da prave razliku između, prvo, najozbiljnijih slučajeva govora mržnje, koji su zabranjeni krivičnim zakonom, drugo, govora mržnje koji podliježe građanskim i upravnim zakonima i, konačno, uvredljivih ili štetnih oblika izražavanja koji ipak nisu dovoljno snažni da bi bili legitimno ograničeni Evropskom konvencijom o ljudskim pravima, ali ipak pozivaju na alternativne odgovore.
U Crnoj Gori još uvijek nije dovoljno razvijena svijest o mogućim posledicama govora mržnje i razornim uticajem koje govor mržnje i zločini iz mržnje imaju na pojedince, djecu, porodice i zajednice, kao i na društvo u cjelini. Pravi odgovor na govor mržnje pored zakonske regulative leži i u razvoju građanskog društva, kao i kampanjama zasnovanim na ztv. govoru protiv štetnog govora — takođe poznatom kao „kontra-govor“, što je taktika suprotstavljanja dezinformacijama predstavljanjem alternativnog narativa, a ne cenzurom uvredljivog govora. Na taj se način netolerantni glasovi uravnotežuju tolerantnim glasovima. Edukacija i informisanje o ovoj temi mora biti iz prve ruke – od žrtava koje će pomoći u ,,buđenju’’ građana o važnosti prepoznavanja i prijave nasilja nadležnim institucijama i njegovog sprečavanja. Jedino tako možemo osigurati da u borbi protiv govora mržnje i drugih vrsta štetnog sadržaja na mreži, istovremeno osiguramo da sloboda izražavanja i pravo na javnu debatu budu zaštićeni.
Projekat “Reci NE govoru mržnje”! je podržan od strane Ministarstva kulture i medija.
Autor: D.R.
radiotitograd.me
