Crna Gora – ekološka država na papiru i u praksi

Kada se govori o identitetu Crna Gora, često se ističe njena ustavna odrednica da je riječ o ekološkoj državi. Ta formulacija, usvojena početkom devedesetih, podrazumijevala je razvoj zasnovan na očuvanju prirodnih resursa i odgovornom upravljanju prostorom. Danas, međutim, razlika između normativnog okvira i stvarnog stanja na terenu postaje sve vidljivija.

Na papiru, Crna Gora ima zakone, strategije i planske dokumente koji prepoznaju značaj zaštite životne sredine. U praksi, brojni primjeri sa terena pokazuju koliko je taj ideal teško održati u uslovima snažnog investicionog i turističkog pritiska.

Jedan od najupečatljivijih primjera jeste Budva. Dugogodišnja intenzivna izgradnja u priobalnom pojasu dovela je do gotovo potpunog nestanka slobodnog prostora uz more, dok su prirodni pejzaži zamijenjeni gustom urbanom strukturom. Iako je Budva turistički motor zemlje, cijena takvog razvoja ogleda se u opterećenoj infrastrukturi, saobraćajnim gužvama i smanjenoj dostupnosti obale građanima.

Slični procesi vidljivi su i u Boka Kotorska, području koje ima izuzetnu prirodnu i kulturnu vrijednost. Urbanizacija obale, naročito u pojedinim djelovima zaliva, mijenja tradicionalni izgled prostora i stvara pritisak na osjetljive ekosisteme. Ograničen prostor, istorijska naselja i prirodni reljef čine ovaj region posebno ranjivim na neplanski razvoj.

Na krajnjem jugu zemlje, Velika plaža često se navodi kao primjer prostora koji se još uvijek nalazi na prekretnici. Riječ je o jednom od najvrednijih prirodnih resursa na Mediteranu, čiji potencijal leži u očuvanoj prirodi i otvorenom prostoru. Upravo zbog toga, debate o njenom razvoju redovno otvaraju pitanje da li će prevagnuti dugoročna zaštita ili kratkoročni interesi.

Pritisak turizma ne zaobilazi ni unutrašnjost zemlje. Područje Skadarsko jezero suočava se sa problemima neadekvatne gradnje, opterećenja tokom turističke sezone i izazovima u upravljanju zaštićenim područjem. Iako je riječ o nacionalnom parku, svakodnevna praksa pokazuje da formalna zaštita ne znači uvijek i stvarnu zaštitu prostora.

Na sjeveru Crne Gore, planinski regioni poput Durmitor i Bjelasica ilustruju drugačiji, ali jednako složen izazov. Razvoj turističke infrastrukture u planinama često se opravdava ekonomskim razlozima i potrebom za ravnomjernim regionalnim razvojem. Ipak, bez jasnih ograničenja i pažljivog planiranja, postoji rizik da se naruše osjetljivi planinski ekosistemi, koji su temelj zimskog i ljetnjeg turizma.

Svi ovi primjeri ukazuju na isto pitanje: da li se odluke o razvoju donose u skladu sa principima ekološke države ili se ti principi primjenjuju selektivno, u zavisnosti od trenutnih interesa. Ekološka država u praksi ne znači zaustavljanje razvoja, već njegovo usmjeravanje na način koji čuva prostor kao zajedničko dobro.

Uprkos izazovima, postoje i pozitivni pomaci – lokalne inicijative, primjeri održivih turističkih praksi i sve veće interesovanje javnosti za pitanja zaštite životne sredine. Oni pokazuju da ustavna odrednica o ekološkoj državi ne mora ostati samo simbol, već može postati stvarni okvir razvoja.

Crna Gora se danas nalazi između prirode i profita, između vizije zapisane u Ustavu i svakodnevnih odluka koje oblikuju prostor. Da li će ekološka država ostati samo formulacija ili postati stvarnost, zavisi od toga hoće li dugoročni javni interes imati prednost nad kratkoročnim koristima. Upravo zato je važno o ovim temama govoriti javno, argumentovano i kontinuirano – jer ekološka država nije status, već proces koji se svakodnevno potvrđuje ili dovodi u pitanje.