Foto-kabinet-predsjednika-cg
Ohrabrujuće je što se jedan od sedam ključnih prioriteta nove Evropske komisije eksplicitno fokusira na
proširenje, kreirajući viziju ne samo veće, već i snažnije Evrope na globalnoj sceni.
Iz perspektive zemalja kandidata, ohrabreni smo novom energijom i zamahom u Briselu i širom EU. Ovaj
zamah probudio je istinsku želju za novim državama članicama, što smatram inspirativnim. Kada sam
izabran za predsjednika Crne Gore, postavio sam ambiciozan, ali dostižan cilj: da Crna Gora, kao
predvodnica među zemljama kandidatima, postane 28. članica EU do 2028.
Crna Gora je već članica NATO-a, u posljednjih deset godina potpuno je usklađena sa zajedničkom
vanjskom i bezbjednosnom politikom EU, koristi euro kao valutu (iako jednostranom odlukom) i, ovo
volim da naglasim, ima snažan civilni sektor i slobodne, nezavisne medije. Naravno, postoje izazovi i
politička previranja, kao u svakom drugom demokratskom pluralističkom društvu, ali sve je to dio
procesa demokratizacije, a ne posljedica bilo kakvog neuspjeha.
Reforme u Crnoj Gori snažno su vođene obećanjem članstva u EU i legitimitetom koji političke partije
crpe iz tog cilja. U stvari, većina, ako ne i sve političke partije u Crnoj Gori, javno su posvećene evropskim
integracijama. Iako se može postaviti pitanje iskrenosti tih opredjeljenja i da li su ona samo deklarativna
ili suštinska, činjenica da više od 80% građana podržava članstvo u EU jasno pokazuje zašto je proces
pristupanja ključni izvor političkog legitimiteta u crnogorskoj politici.
Međutim, transformativna moć EU integracija nije jedinstvena za Crnu Goru – slične efekte vidjeli smo u
drugim zemljama, poput Hrvatske (našeg jedinog susjeda koji je već član EU), Slovenije, s kojom smo
nekada dijelili zajedničku istoriju, kao i mnogih drugih zemalja Centralne i Istočne Evrope. Tokom svoje
karijere ekonomiste u EBRD-u, imao sam priliku da iz prve ruke posmatram transformativni uticaj EU na
ove zemlje – moć kakvu nijedan drugi spoljni faktor ne može nadmašiti.
Ako razmatramo kako može izgledati proces proširenja, postoje četiri glavna scenarija, svaki sa
dugoročnim posljedicama i za EU i za zemlje kandidate:
Scenario 1. Zemlja kandidat ne uspijeva da iskoristi proces EU pristupanja za demokratski ili
institucionalni napredak, zbog čega EU ne dozvoljava njeno članstvo. Rezultat je dvostruki gubitak – EU
ostaje s nepotpunim demokratijama na svojim granicama, dok zemlja kandidat propušta prednosti
članstva, otvarajući prostor za snage koje rade na de-demokratizaciji društva. Podrazumijeva se da je
ovaj scenario dobrodošao od strane protivnika EU, koji bi tada mogli u potpunosti ostvariti svoj uticaj.
Scenario 2. Zemlja kandidat produktivno koristi proces pristupanja – gradi institucije i unapređuje
demokratske standarde – ali EU ipak ne prihvata njeno članstvo. Istorija pokazuje da ovaj scenario često
vodi ka nazadovanju i poništavanju demokratskih dostignuća. I u ovom slučaju, obje strane dugoročno
gube. Ipak, neke zemlje mogu biti sposobnije da nastave pozitivnim putem i izgrade stabilnu demokratiju
zasnovanu na vladavini prava. Nažalost, istorija nas uči suprotnom.
Scenario 3. Zemlja kandidat ne pokazuje dovoljan demokratski progres, ali je EU ipak prima u članstvo iz
geopolitičkih razloga. Neki zagovaraju ovaj pristup, bez obzira na stanje reformi. Iako se na prvi pogled
može činiti da on zadovoljava i težnju EU za proširenjem i ambicije zemalja kandidata, posebno u
pogledu većih izvora finansiranja za razvoj, u stvarnosti, ovakav model nije održiv. Dugoročno gledano, i
EU i država kandidat trpe posljedice, jer se osnovne vrijednosti poput vladavine prava i efikasnog
upravljanja stavljaju u drugi plan. Štaviše, ovaj scenario bi mogao koristiti i protivnicima EU, pružajući im
priliku da povećaju svoj uticaj unutar Unije.
Scenario 4. Obje strane ispunjavaju svoj dio obaveza. Zemlja kandidat koristi proces pristupanja kako bi
ostvarila stvarni demokratski napredak i izgradila snažne institucije, dok istovremeno depolitizuje javnu
upravu, omogućava slobodno medijsko okruženje i fokusira se na održivi ekonomski razvoj, nakon čega
biva primljena u EU. Ovo je idealan ishod – onaj koji obezbjeđuje zajednički rast, otpornost i stabilnost.
Vjerujem da svi treba da težimo upravo ovom scenariju jer je on vizija Crne Gore kakvu želimo.
Moramo u ovom trenutku iskoristiti proces pristupanja EU, kao snažan pokretač, da sprovedemo
reforme i osnažimo demokratiju, kako bismo se pridružili Uniji kao potpuno pripremljena i posvećena
članica.
Iz tog razloga, proširenje ne smije biti samo pitanje finansijske koristi, jer postoji bezbroj načina za
privlačenje investicija na globalnom nivou uz manje uslova. Ono što najviše cijenimo kod EU jeste sistem
vrijednosti koji ona njeguje. Naš cilj je izgradnja društva zasnovanog na vladavini prava, dobrom
upravljanju i jednakim šansama za sve građane. To su vrijednosti koje članstvo u EU čine ciljem vrijednim
ostvarenja.
Kao predsjednik Crne Gore, posvećen sam vođenju svoje zemlje kroz ovu ključnu fazu evropskog puta.
Vjerujem da i EU i zemlje kandidati moraju zajednički raditi na ostvarivanju scenarija u kome obije strane
pobjeđuju – scenarija koji ne samo da jača Uniju, već i osigurava da kandidati postanu odgovorni i
demokratski članovi evropske porodice.
Duboko sam uvjeren da bi članstvo Crne Gore u EU bilo politička prekretnica koja prevazilazi nacionalne
okvire – to bi bio dokaz da je proces proširenja i dalje živ, da reforme donose rezultate i da nova politička
kultura donosi promjene. Time bismo postali uspješna priča i inspiracija za sve ostale zemlje kandidate,
ali samo ako svi budemo iskreno posvećeni reformskom procesu koji je pred nama.
