Prije par godina američki Futuristički institut–tink-tenk posvećen nauci i analizi budućih društvenih i ekonomskih promjena i šokova – predvidio je da 85% poslova koji će biti dostupni 2030. još uvijek ne postoji. Ili bar nije postojalo te 2019. godine kada je izvještaj nastao. Priroda poslova koje obavljamo mijenjaće se velikom brzinom, mnoga zanimanja će zastarjeti i nestati, a pojaviće se nova. U izvještaju se navodi da će iskustvo i vještine koje će nam trebati za obavljanje poslova u budućnosti izgledati veoma drugačije od vještina koje su nam potrebne danas. Konstantno će rasti potražnja za takozvanim ,,mekim vještinama’’ neophodnim za obavljanje aktivnosti koje mašine ne mogu da izvrše. Pored toga razumijevanje i poznavanje tehnologije ostaće ključni za zaposlenje.
Pored akademskih i tehničkih znanja od nas se sve više očekuje da posjedujemo i skup vještina koje uključuju komunikacijske, analitičke vještine, sposobnost rješavanja problema i kreativno razmišljanje, međuljudske vještine, sposobnost pregovaranja i uticaja. Tradicionalna zanimanja kao što su doktori i inženjeri su danas i dalje tražene, ali mlađe generacije sve više privlači nova vrsta karijera u oblastima biotehnologije, lasera, robotike, informacionih tehnologija, telekomunikacija, upravljanja informacijama, vazduhoplovstva, medicinske tehnologije i tehnologije superprovodljivosti. Sve je manje novih velikih kompanija jer samozapošljavanje i razvoj malih preduzeća i start up-ova postaju standard. Pojedinci će sve češće mijenjati karijereni put zbog brzih promjena organizacija i industrija, a doživotno učenje i usavršavanje postaće obavezni.
Neka od najavljenih novih zanimanja već postoje, kao recimo kompjuterski lingvista, kreator virutelnih putovanja ili mioterapeut, dok će se za manje od jedne decenije zapošljavati tvorci organa, planeri Metavers-a, instalateri biofilma, prognostičari zemljotresa, inženjeri improvizovanih konstrukcija, revizori pristrasnosti algoritama, i mnogi drugi. Da bismo mogli napredovati u novom svijetu rada, neophodno je da razvijamo četiri digitalne vještine:
- digitalnu pismenost (poznavanje rada na različitim alatima, uređajima i platformama),
- sposobnost analize numeričkih podataka (organizacija, analiza i primjena podataka koji će omogućiti kompanijama da unaprijede proizvodnju i efikasnost),
- tehničke vještine (skup praktičnih tehničkih znanja i vještina mimo IT-a, kodiranja i AI-a) i
- svijest o digitalnim prijetnjama (digitalna zavisnost, onlajn bezbjednost i zaštita podataka, sajber nasilje, phishing, i sl.).
Jedna od vještina koje će biti neophodne za budućnost života i rada je i medijska pismenost, koja podrazumijeva sposobnost kritičkog, efikasnog i odgovornog korišćenja informacija, razumijevanja i interakcije sa medijima svih vrsta.
Medijska pismenost i digitalna pismenost neraskidivo su povezane jer obje podučavaju pojedince kako da komuniciraju s medijima. Međutim, dok medijska pismenost posmatra medije kao cjelinu i kako oni utiču na našu percepciju stvarnosti, digitalna pismenost se odnosi na razumijevanje načina na koji digitalni medijski alati kao što su platforme društvenih medija, veb stranice i aplikacije komuniciraju sa društvom u cjelini. Medijskoj pismenosti obično pristupamo kroz kritičko razmišljanje, dok digitalna pismenost podrazumijeva znanje o tehnologijama i različitim alatima digitalne komunikacije.
Mediji su moćno oruđe koje se može koristiti u različite svrhe. Medijska pismenost nam omogućava da preuzmemo kontrolu nad medijima, kako oni ne bi kontrolisali nas. Zbog toga je medijska pismenost postala sastavni dio nastavnog plana i programa u školama širom svijeta.
Digitalna kultura mladih
Tehnologija ima veliku ulogu u životima djece u sve mlađem uzrastu. Oni aktivno koriste digitalne medije kako bi učestvovali u društvenom i kulturnom životu van škole. Osim što igraju kompjuterske igrice, imaju svoje MiSpace ili Facebook profile, sve veći broj djece i mladih već kreira, uređuje i dijeli sopstvene animacije, video zapise, muziku i druge medije. Kreiranje i dijeljenje sopstvenih medijskih sadržaja (tekstualnih, vizuelnih, audio, itd.) sastavni je dio načina na koji danas mladi ljudi međusobno komuniciraju i zato treba da nauče da tumače višeslojna značenja koja mogu biti predstavljena u tim formatima.
Pošto odrastaju uz tehnologiju i svojim digitalnim vještinama daleko nadmašuju roditelje i nastavnike, za mlade često kažemo da su „digitalni urođenici“. Oni samouvjereno koriste širok spektar digitalnih alata, a informacije najčešće traže na internetu. Međutim, iako mladi koriste onlajn medije, ne treba pretpostaviti i da su digitalno pismeni. U školama u Evropskoj uniji, nastavnici sve češće ukazuju na činjenicu da većina mladih ljudi nije toliko informatički pimena i obrazovana kako se može činiti na prvi pogled. Oni prave lošu selekciju informacija koje su im dostupne online, i uglavnom samo kopiraju čitave tekstove u svoje domaće zadatke, nekritički i bez obrade. Mladi ljudi prilično slabo pocjenjuju pouzdanost izvora i ne razumiju kako funkcionišu termini za pretragu, odnosno kako moćni komercijalni uticaji pozicioniraju određene kompanije na vrh liste pretraživača. Pritom su algoritmi društvenih medija dizajnirani da korisnicima pruže onaj sadržaj koji će ih najvjerovatnije najviše zanimati. Ovi algoritmi funkcionišu tako što prikupljaju velike količine podataka o aktivnostima korisnika na mreži, uključujući njihovu aktivnost pregledanja, istoriju kupovine, podatke o lokaciji i još mnogo toga. Na osnovu tih podataka algoritmi prave procjenu koja vrsta sadržaja će kog korisnika najduže zadržati ptikovanog za ekran.
Zbog svega toga nije dovoljno pretpostaviti da mladi ljudi automatski posjeduju sve vještine, znanje i razumijevanje koje im je potrebno u korišćenju tehnologije. Roditelji i nastavnici, ukoliko su sami digitalno pismeni, mogu pomoći djeci i mladima da razviju vještine pretraživanja i kritičkog mišljenja koje će im omogućiti da preispituju pouzdanost informacija sa interneta.
Roditeljske dileme
Mala djeca su među najčešćim korisnicima digitalnih medija i tehnologije u Evropi, a internetu pristupaju u sve mlađem uzrastu. Zato roditelji imaju značajnu ulogu u digitalnim životima male djece, jer većina njih pametne uređaje koristi uglavnom u krugu porodice. Međutim, većina roditelja je rastrzana između potrebe da ograniči korišćenje ekrana svom djetetu i poriva da djetetu dozvoli veću slobodu da se ,,digitalno opismeni’’ i ide ukorak sa vršnjacima.
Psiholozi upozoravaju da pametni telefoni podstiču „kulturu spavaće sobe“, pri čemu onlajn pristup za mnogu djecu postaje ličniji, privatniji i manje nadgledan prostor. U novom OEBS-ovom istraživanju o medijskoj pismenosti u Crnoj Gori, svaki drugi roditelj navodi da je njihovoj djeci teško da kontrolišu vrijeme koje provode pred ekranom. Roditelji uglavnom vjeruju da vrijeme koje djeca provode pristupajući dostupnim sadržajima, posebno preko televizije i mobilnih uređaja, negativno utiče na njihovo mentalno zdravlje i razvoj. No i pored toga, djeca u Crnoj Gori radnim danima u prosjeku provedu i do devet sati ispred malih ekrana, a vikendom i više od toga.
Djeca danas primaju ogromnu količinu informacija iz širokog spektra izvora. Mimo TV kanala, brojne poruke prenose memovi, virusni video snimci, društveni mediji, video igrice, ciljano oglašavanje i mnogi drugi sadržaji. Svim tim medijima zajedničko je da su stvoreni s razlogom. Razumijevanje tog razloga je osnova medijske pismenosti. Stoga, kod djece treba razvijati skup vještina koje će oni koristiti da analiziraju medije koje konzumiraju, omogućavajući im da prepoznaju istinu i vjerodostojan izvor, identifikuju pristrasnost ili namjeru koju kreatori medijskog sadržaja imaju na umu, prepoznaju tačku gledišta koja se plasira u sadržaju i odrede na koje aspekte informacije se mogu osloniti, a koji dijelovi nisu pouzdani.
Djeca neće samostalno razvijati medijsku pismenost dok su sama u svojim sobama sa pametnim telefonom. Da bi procijenili kvalitet i namjeru sadržaja koje konzumiraju na mreži, njima je potrebna pomoć odraslih. U direktnom razgovoru možemo ih podučiti ovim vještinama, a naši neformalni razgovori s djecom dok gledamo TV ili šetamo, podstaći će ih da dublje razmišljaju o sadržaju koji konzumiraju dok odrastaju, a za objašnajnje se obrate nama. Kao roditelji moramo biti u stanju da razumijemo rizike sa kojima se naša djeca mogu suočiti na internetu kao što su seksting ili sajber maltretiranje, kako ne bi postala plijen onlajn predatora. Za početak je najvažnije da dijete zna da ne smije davati lične podatke na mreži niti se sastajati sa bilo kim koga je upoznalo na mreži bez prisustva roditelja. Podjednako je važno i da djeca znaju da ih možemo zaštititi od ovih prijetnji.
Prof Miroslav Minić ko-autor udžbenika o Medijskoj pismenosti kaže da ,,se nastavnici maksimalno trude da se ovaj predmet ne uči preko definicija, jer nije riječ o klasičnom učenju, već je cilj kod učenika razvijati zdravu skepsu i kritičko mišljenje’’.
Klasik digitalne pismenosti glasi: „zašto ne bi trebalo da vjerujete slikama na internetu?“. Veoma često, upravo je slika ono što će uvjeriti djecu da je neka priča istinita. Neka djeca su upoznata sa mogućnostima Photoshopa i Deep Fake-a, ali većina djece nije i neophodno je da im ukažemo i na te kao i na brojne druge načine na koje se fotografijama i video zapisima može manipulisati. Uz medijsku pismenost djeca će razvijati kritičko mišljenje, bolje će upravljati zamkama digitalnog svijeta i biće manje sklona konzumerizmu, vjerovanju u pristrasne vijesti, štetnom poređenju sebe sa drugima, depresiji i nezadovoljstvu životom.
Škole imaju odgovornost da pripreme učenike da pravilno koriste medije, od regulisanja upotrebe uređaja kao što su pametni telefoni u školskom prostoru, do pružanja mogućnosti učenicima da kreativno koriste medije i proširuju svoje znanje o aktuelnim stvarima. Vještine digitalne medijske pismenosti od suštinskog su značaja za sve aspekte našeg života – od obrazovanja i zapošljavanja do građanskog angažovanja, i dio su doživotnog učenja i bezbjednog boravka na mreži.
Autor: R.Z. radiotitograd.me
