Foto:Pixabay
Predlog zakona o oduzimanju imovinske koristi stečene kriminalnom djelatnošću donosi značajne novine, među kojima je mogućnost trajnog oduzimanja imovine i bez prethodne pravosnažne osuđujuće presude. Univerzitetski profesor i advokat prof. dr Miloš Vukčević u izjavi za CdM upozorava da takav model zahtijeva jasne pravne garancije, precizne dokazne standarde i strogu kontrolu proporcionalnosti, kako bi borba protiv kriminala bila efikasna, ali i u skladu sa zaštitom prava svojine i standardima Evropske konvencije. Poslanici crnogorskog parlamenta o ovom Predlogu zakona raspravljaće 24. avgusta.
Kako kaže Vukčević nema dileme da Crnoj Gori treba efikasan sistem oduzimanja imovine stečene kriminalom. Naglašava da kriminal ne smije biti isplativ i država mora imati mogućnost da pronađe, zamrzne i, kada se za to ispune zakonski uslovi, trajno oduzme takvu imovinu.
“Međutim, ovaj Predlog zakona donosi nekoliko veoma značajnih novina koje zaslužuju ozbiljnu pravnu raspravu, upravo zato što se radi o veoma snažnom zadiranju države u pravo svojine. Za mene je najvažnija novina mogućnost trajnog oduzimanja imovine i bez prethodne pravosnažne osuđujuće presude. Predlog u članu 2 stav 2 predviđa da se, pod određenim uslovima, imovina može oduzeti već nakon potvrđivanja optužnice, odnosno zakazivanja glavnog pretresa u skraćenom postupku, kada se radi o krivičnim djelima izvršenim u sastavu kriminalnog udruženja ili kriminalne organizacije i kada vrijednost imovine iznosi najmanje 50.000 eura”, ističe Vukčević za CdM.
Još značajnije je, prema njegovo mišljenju, rješenje iz člana 4 prema kojem se taj postupak vodi i o njemu odlučuje nezavisno od krivičnog postupka.
Predlog izričito propisuje da ni oslobađajuća presuda, odbijajuća presuda ili obustava krivičnog postupka same po sebi ne utiču na postupak oduzimanja niti na odluku o trajnom oduzimanju imovine. To je, napominje sagovornik CdM-a, velika promjena u odnosu na klasično shvatanje da oduzimanje kriminalne imovine slijedi nakon utvrđene krivične odgovornosti.
“Takav model sam po sebi nije nepoznat evropskom pravu. Evropski sud za ljudska prava prihvata da, pod određenim uslovima, može postojati i oduzimanje imovine bez prethodne osuđujuće presude. Ali Strazbur istovremeno postavlja veoma jasne granice: postupak mora biti uređen zakonom, lice mora imati stvarnu mogućnost da ospori navode države i izvede svoje dokaze, a mjera mora biti proporcionalna cilju koji se želi postići. U tom smislu posebno je značajan član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, koji štiti mirno uživanje imovine. Evropski sud ne posmatra samo da li je država formalno imala zakonski osnov da nekome oduzme imovinu, već i da li je u konkretnom slučaju uspostavljena pravična ravnoteža između javnog interesa i zaštite prava pojedinca. Drugim riječima, nije dovoljno da je mjera zakonita – ona mora biti i proporcionalna”, naglašava Vukčević.
To je naročito važno, dodaje on, kod oduzimanja bez osuđujuće presude.
“Novija praksa pokazuje da će Sud utvrditi povredu prava na imovinu kada konfiskacija postane nesrazmjerna ili kada nije dovoljno opravdana okolnostima konkretnog slučaja. Zato je veoma važno da se postupak oduzimanja ne pretvori u način da se nakon oslobađajuće presude, pod drugim nazivom, ponovo odlučuje o krivičnoj odgovornosti istog lica. Pretpostavka nevinosti iz člana 6 stav 2 Konvencije posebno štiti lice i nakon okončanja krivičnog postupka od toga da državni organi kasnije postupaju kao da je ono ipak krivo za djelo za koje nije osuđeno. Evropski sud, međutim, razlikuje takvu situaciju od samostalnog postupka koji je stvarno usmjeren na porijeklo imovine, a ne na ponovno utvrđivanje krivice”, rekao je Vukčević.
Prema njegovim riječima drugo važno pitanje je način dokazivanja kriminalnog porijekla imovine.
“Član 8 Predloga propisuje da osnovana sumnja da je imovinska korist stečena kriminalnom djelatnošću postoji ako je imovina učinioca u očiglednoj nesrazmjeri sa njegovim zakonitim prihodima. Sama nesrazmjera svakako može predstavljati veoma ozbiljnu indiciju. Ako neko ima imovinu vrijednu nekoliko miliona eura, a njegovi zakoniti prihodi to očigledno ne mogu objasniti, legitimno je da država ispita porijeklo takve imovine. Ali nesrazmjera i kriminalno porijeklo nijesu ista stvar.Tu je važan još jedan standard Evropskog suda. Konvencija ne zabranjuje zakonske pretpostavke niti određeno prebacivanje tereta dokazivanja, ali one moraju ostati u razumnim granicama i moraju poštovati prava odbrane. To je, po mom mišljenju, jedna od najvažnijih stvari o kojoj će naši sudovi morati da vode računa. Država mora pokazati dovoljno ozbiljne i konkretne okolnosti koje opravdavaju oduzimanje, a postupak se ne smije svesti na logiku: „ne možete dokazati odakle vam imovina, prema tome ona je kriminalna“”, kaže Vukčević.
Posebno zato, navodi on, što Predlog od imaoca zahtijeva da vjerodostojnim ispravama ili na drugi način učini vjerovatnim da je porijeklo imovine zakonito.
“Obrnuti teret dokazivanja u ovakvim postupcima nije sam po sebi nedopušten, ali mora imati granice. Država prvo mora postaviti ozbiljnu činjeničnu i dokaznu osnovu, a tek nakon toga može se od imaoca opravdano očekivati da objasni porijeklo svoje imovine. Treće pitanje koje smatram veoma važnim jeste dokazni prag za konačnu odluku suda. Predlog propisuje da sud treba da utvrdi da je imovinska korist stečena kriminalnom djelatnošću, ali ostaje prostor da se preciznije odredi koliki stepen uvjerenja suda je potreban za jednu tako ozbiljnu odluku. To nije samo teorijsko pitanje. Ako se nekome trajno oduzima kuća, stan, firma ili životna ušteđevina, zakon mora biti maksimalno precizan u pogledu toga šta država mora dokazati da bi takva odluka bila donesena”, ocijenio je sagovornik CdM-a.
Vukčević naglašava da je važno i pitanje vremenskog perioda.
“Član 8 omogućava da predmet ispitivanja bude imovina stečena prije i poslije izvršenja krivičnog djela, uz zahtjev da postoji vremenska povezanost između vremena sticanja imovine i drugih okolnosti konkretnog slučaja. Međutim, nije propisana jedna čvrsta vremenska granica koliko daleko unazad takvo ispitivanje može ići.Tu u praksi može nastati ozbiljan problem. Nije isto od nekoga tražiti dokaz o porijeklu imovine kupljene prije dvije godine i imovine stečene prije dvadeset ili trideset godina. Dokumentacija se više ne mora čuvati, banke i privredna društva mogu prestati da postoje, a svjedoci možda više nijesu dostupni”, rekao je Vukčević.
On ukazuje da je dobro zato što Predlog izričito obavezuje sud da prilikom donošenja odluke cijeni objektivnu mogućnost imaoca da pribavi dokaze. To može biti veoma važna procesna garancija u praktičnoj primjeni zakona i upravo odgovara zahtjevu pravičnog postupka iz člana 6 Konvencije.
“Posebnu pažnju zaslužuju i privremene mjere. Zakon omogućava blokadu računa, zabranu raspolaganja nepokretnostima, akcijama i udjelima, privremeno oduzimanje pokretne imovine, pa čak i uvođenje privremene uprave u privrednom društvu. U hitnim slučajevima i državni tužilac može naredbom odrediti određene mjere, nakon čega mora bez odlaganja obavijestiti sudiju za istragu i u roku od osam dana podnijeti obrazloženi predlog sudu. To su veoma ozbiljna ovlašćenja i zbog toga sudska kontrola ne smije biti formalna”, smatra Vukčević.
Sagovornik CdM-a pojašnjava da Evropski sud i kod privremenog zamrzavanja imovine ispituje trajanje mjere, intenzitet ogrraničenja i postojanje djelotvorne sudske kontrole.
“Što mjera duže traje i što ozbiljnije utiče na mogućnost čovjeka da koristi svoju imovinu ili vodi posao, to je veća obaveza države da pokaže da je ona i dalje neophodna i proporcionalna. Naročito je važno što član 23 propisuje da se sud prilikom određivanja privremene mjere ograničava na utvrđivanje očigledne nesrazmjere između vrijednosti imovine i zakonitih prihoda imaoca. Smatram da će upravo primjena ove odredbe zahtijevati poseban oprez sudova, jer privremena mjera može trajati veoma dugo i imati ozbiljne posljedice za pojedinca, njegovu porodicu ili poslovanje privrednog društva”, rekao je Vukčević.
Sa druge strane, dodaje on, Predlog sadrži i dobre mehanizme zaštite.
“Sud može ukinuti privremenu mjeru kada više nije potrebna ili opravdana, pri čemu mora voditi računa i o imovinskim prilikama lica, potrebama onih koje je dužno da izdržava i drugim okolnostima konkretnog slučaja. Sud takođe može postojeću mjeru zamijeniti drugom ako se istim ciljem može postići manje ograničenje prava. To smatram veoma važnim rješenjem jer u zakon direktno uvodi princip proporcionalnosti, koji je jedan od ključnih standarda Evropskog suda za ljudska prava”, rekao je Vukčević.
Prema njegovim riječima posebno osjetljivo pitanje je i mogućnost raspolaganja privremeno oduzetom imovinom prije konačne odluke.
“Predlog, pod određenim uslovima, dopušta prodaju pokretne imovine, hartija od vrijednosti, pa čak i nepokretnosti prije pravosnažne odluke o trajnom oduzimanju. Kod nepokretnosti je potrebna saglasnost suda, a zakon propisuje posebne razloge zbog kojih prodaja može biti izvršena. Takva mogućnost može biti opravdana kada imovina propada ili kada troškovi njenog održavanja značajno prevazilaze njenu vrijednost. Ipak, ona mora ostati izuzetak. Kada se imovina proda prije konačne odluke, povratak u prethodno stanje više nije stvarno moguć – vlasniku se eventualno vraća njena novčana protivvrijednost. Predlog zaista predviđa vraćanje prodajne cijene uz odgovarajuću kamatu, odnosno naknadu štete u određenim slučajevima. Zbog toga bih kod takvih odluka očekivao posebno strogu primjenu principa proporcionalnosti iz člana 1 Protokola broj 1”, naglašava on.
Kada sve saberem, pojašnjava Vukčević, ne mislim da je problem u tome što država dobija snažnije instrumente za oduzimanje kriminalne imovine. Takvi instrumenti su joj potrebni.
“Ključno pitanje je kako će oni biti primijenjeni.Najvažnije će biti da sudovi naprave jasnu razliku između sumnje i dokaza, između nesrazmjere i kriminalnog porijekla imovine i, konačno, između efikasne borbe protiv kriminala i pretjeranog zadiranja u pravo svojine. Zato bih prije usvajanja zakona dodatno razmotrio preciziranje dokaznog praga za trajno oduzimanje, kao i dodatne garancije kod postupaka koji se vode bez osuđujuće presude”, kazao je on.
Prema njegovim riječima Evropska konvencija ne sprečava državu da oduzima kriminalnu imovinu. Naprotiv, dodaje, Evropski sud priznaje veoma širok prostor državama da to čine.
“Ali taj prostor nije neograničen. Mora postojati zakonitost, pravičan postupak, djelotvorna mogućnost odbrane i, prije svega, razuman odnos između cilja koji država želi da postigne i tereta koji snosi pojedinac. Zato cilj ovog zakona ne treba da bude da država što lakše oduzima imovinu, već da efikasno oduzme onu imovinu za koju se u pravičnom postupku utvrdi da je stečena kriminalnom djelatnošću. To je, uostalom, suština vladavine prava: država mora biti dovoljno jaka da se suprotstavi kriminalu, ali istovremeno dovoljno pravno uređena da tu snagu ne koristi bez jasnih granica”, zaključio je u razgovoru za CdM Vukčević.
Aleksandra Obradović
Izvor:CDM
