Fotografsko pamćenje je ništa prema sindromu koji ima samo 60 ljudi u svijetu.
Rebecca Sharrock danas ima 27 godina i sjeća se svoje ružičaste dekice koju je imala kad je bila stara sedmicu..
“Iz nekog razloga uvijek sam znala kad bi me majka grlila. Instinktivno, bila mi je najdraža osoba”, priča za BBC.
Ljudi se velikom većinom ne sjećaju ničega prije svoje četvrte godine života, no u njenom slučaju nije riječ o nostalgičnim fantazijama. Ova Australijka iz Brisbanea nema sjećanje poput ostalih. Ona ima rijetki sindrom poznat kao “hipertimezija” ili HSAM.
Njeno posebno neurološko stanje znači da je ona u stanju prisjetiti se svakog događaja iz svakog dana svog života. Ljudi s HSAM-om u svakom trenutku bez napora mogu se fotografski detaljno prisjetiti bilo čega s pouzdanošću kao da posmatraju video snimak. Dok je odrastala, mislila je da tako mogu svi. Sve dok je jednog dana roditelji nijesu pozvali da pogleda prilog na televiziji o ljudima s HSAM-om.
“Bio je 23. januar 2011.”, sjeća se, naravno.
“Dok su ti ljudi prolazili kroz svoja prisjećanja, reporteri su govorili: 'To je čudesno, nevjerovatno!' Pitala sam roditelje: 'Zašto oni to nazivaju čudesnim? Nije li to normalno?'”
Tada su joj roditelji objasnili da to nije uobičajeno i da su mislili da bi i ona mogla imati to isto.
Kontaktirala je akademike koje su spominjali u televizijskom prilogu, Sharrock su ubrzo testirali i 2013. dijagnostifikovali joj HSAM.
Za ovaj sindrom svijet je saznao tek početkom 21. vijeka i do danas je poznato samo oko 60 slučajeva širom svijeta.
Zašto su neki ljudi rođeni s HSAM-om, još nije razjašnjeno. Neka istraživanja, međutim, ukazuju da bi se uzrok mogao kriti u temporalnom režnju mozga, koji pomaže procesuiranju sjećanja, a koji je kod ovakvih ljudi veći nego kod ostalih.
Slično kao što je slučaj s caudate nucleusom, koji pomaže pri učenju, ali igra ulogu i pri opsesivno kompulzivnom poremećaju. HSAM, iako fascinantan, za neke ljude može biti i pravo mučenje.
Dok neki s HSAM-om opisuju svoje sjećanje kao izrazito organizovanoo, Sharrock, koja uz to ima i autizam, opisuje svoj mozak kao “pretrpan” jer joj stalno dolaze sjećanja zbog čega povremeno ima glavobolje i pati od nesanice.
Novi problem je i to što ona trpi depresiju i tjeskobu.
“Ako se sjetim događaja koji mi se dogodio dok sam imala tri godine, moj emocionalni odgovor je kao kod trogodišnjakinje, iako su mi um i svijest poput odrasle osobe”, kaže ona.
Kako bi se tome oduprla, zbog depresije i tjeskobe, naučila je koristiti lijepa sjećanja kako bi prekrila ona loša.
“Na početku svakog mjeseca pokupila bih sve najbolje trenutke iz prethodne godine za taj mjesec.”
Na sjećanja, kaže, iz određenog trenutka nailazi u skladu nečim na što naiđe u sadašnjem trenutku, a tako je i s ostalima koji imaju HSAM. Trenutno iskustvo ili ono što ih je zainteresovalo, povuče sjećanje na nešto povezano što su proživjeli.
HSAM nam daje uvid i u to kako bebe i djeca vide svijet.
Sharock opisuje što je privlačilo njenu pažnju dok je bila beba, sjeća se kako je učila da hoda: “Bila bih u krevetiću, samo bih okrenula glavu i gledala stvari oko sebe, kao hodalicu uz krevetić. Ona mi je bila fascinantna. Ali, tek kad sam imala godinu i po palo mi je na pamet: 'Zašto se ne bih ustala i istražila što bi to moglo biti?'”
HSAM može utjicati i na san.
Sharrock objašnjava da sada kao odrasla rijetko ima noćne more jer, čini joj se, može naprosto promijeniti slijed događaja u snu. Ali, to nije bio slučaj i kad je bila beba.
Kad je počela sanjati u dobi od oko 18 mjeseci, nije mogla razlikovati stvarnost od sna.
“Zato bih noću plakala za mamom, ali to ne bih mogla i riječima objasniti”, priča ona. Moguće je i da ljudi s HSAM-om imaju veću sposobnost sanjanja realističnih snova.
izvor: antena M
