Teško je zamisliti Njujork bez njegovog čuvenog obilježja – Kipa slobode. Ipak, u američkoj istoriji prije skoro jednog vijeka postojao je trenutak kada je Statua slobode zamalo završila u Filadelfiji ili San Francisku.
Činjenica da svoju baklju još uvek drži uspravljenu visoko na Ostrvu Slobode u luci Njujorka predstavlja „živi” testament o udruženoj volji naroda Amerike kroz akciju koju je pokrenuo Džozef Pulicer.
U trenutku kada je kročio na teritoriju Amerike Pulicer je bio samo mađarski imigrant, bez i jedne pare, a ubrzo je stekao status poznatog novinara.
Pulicerovo ime asocira na mnogo toga: Od senzacionalnog stila izvještavanja (nazvanog žuto novinarstvo), preko njegovog rivalstva sa Vilijamom Randolfom Herstom – još jednom uticajnom ličnosti iz svijeta novinarstva, do poznate i priznate Pulicerove nagrade uspostavljene na osnovu njegove volje i zavještanog rada.
Pulicer je bio pobornik ideje da štampani mediji mogu da se iskoriste za uticaj na ljude zarad dobrobiti čitavog društva. Najbolji primjer “Novinarstva od akcije”, kako je to nazivao njegov rival Herst, jeste način na koji je Pulicer upravljao viješću da je Kip slobode u opasnosti.
1885. Godine Kip slobode stigao je na tlo Amerike kao poklon od Francuske države. Trebalo je da simbolizuje američku slobodu i demokratiju, kao i savezništvo između dvije sile tokom Američke revolucije. Francuska je pokrila sve troškove, a trebalo je obezbjediti još postolje za kip. Amerika je bila pod pritiskom zbog troškova oko dizajna i konstrukcije postolja koja se procjenjivala na 250 000 dolara (trenutna vrijednost oko 6, 55 miliona dolara).
Kongresi obje države, SAD i Njujorka, odbile su da finansiraju izgradnju postolja, a komitet za prikupljanje sredstava je u jednom trenutku zaprijetio da će Kip slobode vratiti Francuskoj.
Ovo sve se dešavalo prije nego što je u Americi nastupila ideja od filantropiji, koje je započelo otprilike u isto vrijeme kada je i Endru Karnegi objavio svoje “Jevanđelje bogatstva” iz 1889. godine, članak koji je podstakao milionere tog doba da se odreknu dijela sopstvenog kolača zarad opšteg dobra. Novac za postolje je, prema tome, morao da se sakuplja od prosječnog stanovništva. Upućeni su javni pozivi za donacije širom države, naglašavano je da uopšte nije važna visina donacije, kao i da će svaki donator dobiti zahvalnicu. Donacije su bile neophodne i iz drugih zemalja, ali iz njihovog ugla ovo je izgledalo prilično sumnjivo.
Grad Filadelfija otvoreno se izjasnio o tome kako bi platio postolje i poželeo dobrodošlicu Kipu slobode u njihov čuveni Feirmaunt park. San Francisko se, takođe, javno usaglasio oko toga da bi Kip slobode savršeno pristajao uz njihov most Golden Gejt. U trci za kip su se našli i Boston i Baltimor.
Pulicer je tada osmislio taktiku da statuu zadrži u Njujorku. Sponzorisao je male događaje koji bi sakupljali sredstva, kao što su boks-mečevi, pozorišne predstave, prodaju malih suvenira u obliku Kipa slobode i objavio niz različitih novinarskih formi u svojim novinama – The New York World – kasnije samo The World, kako bi izmamio saosjećanje čitalaca da učesvuju u prikupljanju donacija.
“Kip slobode nije poklon od milionera Francuske milionerima Amerike, već od čitavog naroda Francuske za sve ljude Amerike. Hajde da ne čekamo na milionere da nam daju novac, hajde da na poklon odgovorimo sa pravim manirima”, samo su neke od poruka kojima je Pulicer uspeo da podstakne narod da se prikupi dio sredstava koji nedostaje.
U znak zahvalnosti donatorima, Pulicer je ime svakog objavio u svojim novinama. Njegove novine su i nakon prikupljenih sredstava nastavile da pišu o razvoju i fazama postavljanja kipa, pišući o statui kao da je ljudsko biće. Kada je svečano postavljena, Pulicer je otišao po intervju sa Kipom slobode, 1886. godine, na temu izbora za gradonačelnika.
Pulicer je na ovaj način sproveo i svojevrstan eksperiment o grupnom finansiranju (crowdfunding) u vremenu prije interneta.
