Inžinjeri crnogorskog porijekla učestvovali u misiji slijetanja na Mjesec 1969. godine

Trojica inžinjera crnogorskog porijekla učestvovala su u NASA misiji Apolo 11 i prvom slijetanju čovjeka na Mjesec, 1969. godine. Ovo je prilika da ih naša javnost upozna – prvi put.

Majk Vucelic za Amerikance, dobitnik Predsjedničke medalje slobode – najvećeg civilnog odlikovanja Sjedinjenih Država… A Za Jugoslovene, Milojko Vucelić (Vučelić); inžinjer mašinstva sa zagrebačkog Sveučilišta, pilot i jedriličar, inžinjer Forda i Mercedesa. I još – plemić.

U rijetkim intervjuima za jugoslovenske medije, Vučelić je više puta isticao porijeklo iz Kolašina. Za vrijeme vladike Danila njegovi Vučelići odselili su za Ogulin, kod Karlovca; njegov prađed je od austrijskog cara Franca Jozefa dobio plemićku titulu. E taj inžinjer mašinstva, rođen u Garešnici u Slavoniji, prvo je, nakon diplomiranja, emigrirao u Njemačku, pa u SAD. Krajem pedesetih radio na projektu uređaja za spasavanje pilota iz čuvenog F-104 „starfajter“ aviona presretača…

Majk je od 1962. i samog početka bio dio Apolo misije! Prije ugovora sa NASA-om, u decembru 1961, dobio je i američko državljanstvo. Njegova ekspertiza bile su analize različitih koncepcija slijetanja na Mjesec. Prvo inžinjer – potom je postao čak i direktor NASA centra u Hjustonu, na čelu tima koji je otklanjao sve potencijalne greške do kojih bi moglo doći tokom leta. Dakle bio je – lik sa druge strane žice, za svako od onih „Houston, we have a problem“. Tako su ga i zvali u NASA: „menadžer za probleme“.

Upravo Majk je uvjerio NASA čelnike da već Apolo 8 misija krene u orbitiranje oko Mjeseca. Asošijejtid pres je nakon Apolo 11 poduhvata naveo upravo njega u tekstu „Neopjevani heroji poduhvata Apolo“… I da, možda najinteresantnije: rukovodio je misijom koju je inicirao predsjednik Ričard Nikson – na prilagođavanju američkih svemirskih brodova sa sovjetskim, u prvoj misiji saradnje SAD i Sovjetskog Saveza, usred Hladnog rata! Uz važnu rolu u konstruisanju prve američke orbitalne stanice Skajlab…

O Danilu Bojiću, rođenom Kolašincu, već je pisala domaća štampa. Jedan je od konstruktora šatla „Orao“ kojim se Nil Armstrong u Apolo 11 misiji, 20. jula 1969. spustio na Mjesec… Student generacije mašinstva u Zagrebu, a iz Jugoslavije – ilegalni bjegunac 1959.

Jedan od kreatora sistema raketnih motora i rezervoara raketnog goriva na Saturn raketama – doktor Bojić je potom konstruisao i nuklearne centrale… I možda najbitnije: njegov pronalazak bio je sistem kojim se, u slučaju požara, kapsula svemirske letilice sa kosmonautima odmah odvajala od matičnog broda.

Knjiga „Interakcije gravitacionih i elektromagnetnih sila“, čiji je autor, otkriva i svestranost Bojićeve ličnosti. Nažalost, iz Jugoslavije se uvijek osjećao kao izgnanik; otac mu je bio predratni i ratni rojalista, a odnos kasnijih komunističkih vlasti prema porodici Danilo je doživljavao kao veliku nepravdu… Jedan kamen iz kolašinskog Lipova položen je u njegov grob, u Los Anđelesu; taj kamen ponio je u svijet sa sobom.

Konačno – Milisav Šurbatović, od istih onih starinom sa Čeva, sa Šurbatova kućišta; potom iz Pješivaca i sa Bršna… Predratni oficir jugoslovenske vojske, potom bjegunac za Ameriku. Šurbatović je bio važna karika inžinjerskog tima Apolo 11; šef inžinjerske ekipe za spajanje i razdvajanje Apolo modula! I do kraja života, 1993, živio je u Los Anđelesu.

Sva trojica doživjela su duboku starost; a američka javnost, posebno onaj dio koji prati sa pozornošću NASA misije, odlično je informisana prije svega o ličnosti Majka Vucelica.