Danas se u cijelom svijetu obilježava Dan sjećanja na žrtve holokausta. Više od šest miliona Jevreja ubijeno je u periodu između 1941. i 1945. godine na područjima koje su okupirali Nacisti. U gradu Sarajevu je gotovo 80 posto jevrejske populacije ubijeno.
Odmah po ulasku Nijemaca u Sarajevo 15. aprila 1941. godine počeli su progoni i maltretiranja sarajevskih Jevreja. Već narednog dana 16. aprila počela je pljačka i razaranje velikog jevrejskog hrama.
Kako piše Eli Tauber u svojoj knjizi “Holokaust u Bosni i Hercegovini”, Njemački vojnici mitraljezima su pucali u skupocjene lustere, a na oltar bacali ručne bombe. Zatim je nastalo pravo devastiranje hrama. Uz smijeh njemačkih oficira i vojnika i na očigled policijskih vlasti, rulja je puna dva dana pljačkala i demolirala hram, iznoseći iz svetišta skupocjene stvari, uključujući ćilime, lustere, svijećnjake, klupe, prozore i vrata.
U sklopu hrama se nalazila i zgrada Sefardske jevrejske općine, a njoj bogata arhiva, velika biblioteka i mali muzej. Sve je to uništeno i razrušeno, a u predvorju hrama spaljena je jevrejska sveta knjiga Tora, sva biblioteka, koja je imala mnoge knjige od velike historijske i kulturne vrijednosti, te čitava arhiva, koja je sadržavala mnogo originalnih, historijskih dokumenata.
Jevreji su stavljeni van zakona, oduzeta im je sva zakonska zaštita, tako da se onda moglo početi sa pljačkanjem njihove imovine. I to stavljanje Jevreja van zakona otpočelo je odmah s uvođenjem ustaške vlasti. Naredba ustaškog redarstva, čiji je prvi upravitelj bio Drago Gregorić.
Nad sarajevskim Jevrejima je zaveden režim totalne građanske podređenosti. Preko noći su pretvoreni u besplatnu radnu snagu za najteže i najprljavije poslove. Nisu imali pravo da šetaju trotoarima, da borave u parku, da se kupaju u javnim kupatilima, da posjećuju kina, javne lokale, odlaze na izlete. Bili su lišeni prava na državljanstvo i drugih elementarnih građanskih prava. Također, bili su lišeni mogućnosti da se liječe u bolnicama, a kada su odlazili da sahrane svoje najbliže, hapšeni su na grobljima i upućivani u logore.
Jevrejima je zabranjen izlazak iz Sarajeva, kao i boravak u stanovima i kućama onih koji nisu Jevreji. Već 17. maja stigla je naredba o nošenju žutih traka.
“Od 1. lipnja nalaže se svima Židovima u dobi od 15-60 godina, nastanjenim u gradu Sarajevu da za vrijeme kretanja po gradu u već ranijem određenom vremenu moraju nositi oko ruke vrpce (trake) propisane od ovog ravanateljstva. Trake će biti od žute tkanine s plavo otisnutom židovskom šestokrakom zvijezdom u sredini, a s jedne strane šestokrake zvijezde pisat će latinicom Židov, a s druge strane na njemačkom Jude”, pisalo je u naredbi ravnatelja Redarstvenog ravnateljstva Branka Džikovića.
Zeineba Hardaga drži za ruku Rifku Kabiljo kako bi sakrila žutu trakuPoseban način ponižavanja Jevreja bio je prisilan rad. Odmah po okupaciji Sarajeva ustaše i policija počeli su sa prisiljavanjem Jevreja na teške radove. Na ulicama Sarajeva već ranim jutrom mogle su se vidjeti duge kolone Jevreja muškaraca i žena, starih i mladih, uz naoružanu pratnju ustaša ili policajaca, koji su te kolone vodili na prisilne radove.
Sarajevski Jevreji su pokušavali stići do Mostara, koji je zbog Italijanske uprave bio mnogo sigurnije mjesto, no veći dio njih je uhvaćen na Ilidži.
Najveća tragedija sarajevskih Jevreja počela je 3. septembra 1941. godine. Tog dana ustaške vlasti počele su sa odvođenjem Jevreja u koncentracione logore.
Propaganda usmjerena protiv JevrejaTe noći iz kuća su odvedeni svi Jevreji koji su stanovali u glavnim ulicama grada Sarajeva. Pored uništavanja Jevreja ustaške i njemačke vlasti htjeli su se domoći najboljih stanova u centralnom dijelu Sarajeva. Oko ponoći na vrata stanova u Aleksandrovoj ulici (današnja Titova), agenti su provaljivali u stanove, te naređivali Jevrejima da se spreme za logor dajući im najviše pola sata vremena za pripremu.
Oni su odvođeni do Čengić-Vile, gdje su ih ustaše i policajci prvo temeljito pljačkali, kod svakoga su tražili zlato i nakit, a onda su ih strpali u stočne vagone i odvezli u Kruščicu.
Jevreji počeli tražiti nadu u prelasku na drugu vjeru kako bi izbjegli sudbinu odvođenja u logore. Prema spisku koje je Gradsko poglavarstvo dostavilo Jevrejskoj opštini “istup iz jevrejske vjere” najavilo je od 10. aprila do 30. septembra 1941. godine 190 Jevreja, i to na rimokatoličku vjeru 75, na starokatoličku 4, na grčko-istočnu 6, a na islam 51.
Jevrejima je oduzimano sve, pa i vjenčano prstenjeU novembru je došlo do najvećeg progona Jevreja, a većina je bez ikakve selekcije uhvaćena i prebačena u logore Loborgrad, Jasenovac, Stara Gradoška i Đakovo.
Najbolji primjer kako je bilo ko mogao postupati prema Jevrejima kako je htio je slučaj porodice Hereka. Imanje petočlane porodice je zapalo za oko vodniku Ismetu Čoliću pripadniku Crne Legije. Cijela porodica je likvidirana na njihovom imanju na Mejtašu, a 18-godišnja Gizele Hereka je prethodno silovana. Nakon što je ustanovljeno da je ih je ubio Čolić, uhapšen je ali je nakon intervencije Francetića pušten isti dan.
Godine 1945. u Sarajevu je ostalo svega stotinjak Jevreja koji su živjeli u tajnosti među muslimanskim ili kršćanskim porodicama.
Prije Drugog svjetskog rata u Sarajevu je živjelo oko 12.000 Jevreja, što je činilo 15 posto popluacije Sarajeva. Od tog broja 9.000 sarajevskih Jevreja je ubijeno u Holokaustu. Ubijani su svi, bez obzira na dob, od dojenčadi do nepokretnih staraca. Holokaust je trajno izmijenio vjersku strukturu grada Sarajeva, pa je tako nakon Drugog svjetskog rata u gradu živjelo svega nekoliko stotina Jevreja.
Nakon više od 80 godina od početka progona sarajevskih Jevreja u gradu Sarajevu još uvijek ne postoji spomenik žrtvama Holokausta.
Izvor:Klix.ba
