Umjesto da se kulturni prostor u bivšoj Jugoslaviji iskoristi, postavljaju se zidovi koji onemogućavaju
cirkulaciju kulture i njoj se postavljaju nacionalne granice, ključna je poruka iz CDT-ovog podkasta Akcija,
tematski nazvanom ''Osam sati kulture'' u kojem su govorili hrvatska spisateljica Antonela Marušić,
poznata i kao Nora Verde, i novinar zagrebačkog nedjeljnika Novosti, Boris Postnikov.
Postnikov je kazao da se u Hrvatskoj, ali i u drugim državama bivše Jugoslavije, kulturne politike
usmjeravaju formulom „nacionalizam plus kapitalizam“. „S jedne strane službena politika koja insistira
na nacionalnim kanonima, ceremonijalnosti, narodnim pozorištima i svemu tome, a s druge strane neki
pokušaj, velikim dijelom pod diktatom EU, da se fingira kulturno tržište. Kažem – fingira, jer to tržište ne
može da postoji. Uzmete te dvije komponente i vidite kontradikciju, to tržište bi trebalo ići i izvan
Hrvatske i obuhvatati u najmanju ruku područje našeg zajedničkog jezika. Umjesto da se to tržište
iskoristi, podižu se zidovi i radi se sve što se može napraviti da se onemogući cirkulacija kulture među
ovim našim državama“, smatra Postnikov.
Marušić je podsjetila da su kulturne politike u bivšoj zajedničkoj državi značile dostupnost kulture iz svih
republika. „Kulturne politike u Jugoslaviji su meni dozvoljavale da kupujem, konzumiram i sudjelujem u
kulturnom životu na području cijele zemlje, da kupujem književnost iz Srbije. Ja nisam smatrala
književnost književnošću iz Srbije niti muziku muzikom iz Srbije, već muzikom i književnošću iz moje
zemlje“, rekla je ona.
Kultura, istakla je Marušić, nije imala nacionalne granice.
„Bilo je jednostavno doći do novog albuma EKV, Mizara, što ja više nakon '91. nisam mogla, ni brojni
poput mene, nego su morali pribjegavati raznim smicalicama šverca, da neko to donese. Bilo je u tom
trudu i nešto slatko, bez obzira na to, ne bih podržavala to što se dešavalo nakon '91, da smo izgubili
prave institucionalne veze sa književnošću, kulturom, pop kulturom Makedonije, Srbije, Slovenije, Crne
Gore… To je bio direktan uticaj političkih odluka za koje nas niko nije ništa pitao“, kazala je Marušić.
Osvrćući se na kvalitet književnosti, Postnikov, koji je doktorirao na temi postjugoslovenske književnosti,
navodi da je taj kvalitet doživio pad. „Po meni je očigledan strmoglav pad književnog kvaliteta, kad
uzmeš pa pogledaš šezdesete godine, Krleža piše Zastave, Andrić dobija Nobela, Selimović izdaje
romane, Bora Ćosić ide sa Ulogom moje porodice u svjetskoj revoluciji, već kritikuje sistem… Kada
pogledaš taj set autora i naslova i sve što je izašlo nakon '90. to je potpuno neuporedivo, ili '70. sa Kišom,
Kovačem… Mora postojati neki okvir kulturne politike koji će podsticati takve ljude, tada ih je
podsticao“, naveo je on.
Marušić je dodala da se to, što je kulturna politika ohrabrivala takve pisce, često zapostavlja. „Stalno se
misli da se to nešto iz vakuma dogodilo, da se to dogodilo jer im je to razdoblje bilo stimulativno kao
razdoblje, da su bili društveno-politički vjetrovi koji su puhali na neki način formirali njihove poetike, ali
ja mislim da je tu bilo jako puno uloge države i javnog novca iz kulture“, kazala je ona.
Sagovornici u podkastu istakli su i fenomen disidenata koji su objavljivani u zlatotisku, odnosno pisaca
koji su bili protivnici režima a od države su dobili ozbiljna sredstava da mogu da žive od svog pisanja.
„Meni je to specifičnost jugoslovenske i postjugoslovenske kniževnosti, ako uporediš sa istočnim
blokom, kompletnim, ovdje nije proizveden nijedan egzilant, disident koji bi imao težinu nekog
Složenjicina, Kundere itd., jer je očito sistem bio liberalniji. Imao si tip državne potpore koji u zapadnom
kapitalizmu nije postao, u tom kratkom periodu druge Jugoslavije se spojilo najbolje od dvije blokovske
strane“, rekao je Postnikov. „To je period gdje se najbolje sa obe strane spojilo, da si imao materijalnu
podršku države a da ta država nije radila ni približno toliku represiju, čitav val golootočke literature, to se
čitalo i prodavalo. Ta zemlja je imala takvu kulturnu politiku da je nažalost i proizvela nacionaliste i
pomogla im da isplivaju na površinu“, dodao je on.
Marušić je, kao posebno zanimljiv, istakla položaj pisaca i honorare koje su dobijali za objavljivanje u
časopisima. „Pisci su živjeli od tih malih honorara za objavljivanje u časopisima, za nekoliko objava u
cijenjenom kulturnom časopisu mogao živjeti čitav mjesec, ne kažem sad kupiti stan, auto, ali oni su
dobijali honorare za to, danas mlađa ekipa se smije i sprda na to“, dodala je Marušić.
Govoreći o muzici u Jugoslaviji, Marušić je rekla da jedan broj tadašnjih rok muzičara od sebe pravi mit
pričom kako su bili zabranjeni.
„Jedan broj rokera mitologizira sebe pričom bili smo zabranjeni. Kada smo govorili o Dugmetu i
zabranjenim naslovnicama, to nisu bile baš toliko zabranjene naslovnice, već se unutra izdavačke kuće
razgovaralo ovu ćemo unutra, ovu vani, nije to sad neko došao i zabranio. Poslije je neko pustio priču to
je zabranjena naslovnica, nije da niko nije nikad zabranio neku naslovnicu, ali te cenzure i autocenzure
danas imamo dvostruko više i to se radi na drugačiji način“, ističe spisateljica.
Postnikov se osvrnuo na tadašnji porez na šund i rekao da je on najvećim dijelom kačio ono što se zvalo
novokomponovana muzika.
„On je prvenstveno bio usmjeren, jer je to bio taj tip socijalističke kulturne politike koja je uzimala sebi
za pravo da procjenjuje šta je vrijedno a šta nije u nekom umjetničkom smislu, prema tome da uzme
pare od onoga što je šund a dio novca je išao u infrastrukturu koja je omogućila taj mitologizirani novi
val. Ne bi bilo tog novog vala sa svojom nevjerovatnom kritičkom oštricom, obračunom sa sistemom, da
nisi imao omladinsku štampu, omladinske klubove, oni su imali gdje svirati“, kaže on, dok Marušić
podsjeća da su rokeri novog vala imali nevjerovatne avanse iz diskografskih kuća.
„Oni su danas neuporedivi, oni su prodavali ogromnu količinu ploča, imali smo zemlju sa tim brojem
republika, veliko tržište. Ja mogu zamislit kako bi meni i mojim kolegama bilo da naša djela mogu čitati
svi iz našeg kulturnog prostora povezanih našim jezikom, to bi bilo, sjajno, ali smo tu priliku izgubili“,
zaključila je ona.
