Foto:CDT
Crna Gora, kao zemlja čiji se ključni komercijalni mediji nalaze u većinskom ili apsolutnom stranom
vlasništvu, mora razmotriti mehanizme kojima bi se zaštitio javni interes i građani koji su konzumenti
medijskog sadržaja.
Potrebno je otvoriti dijalog o potencijalnim rješenjima za ograničenje stranog vlasništva. Uporedo s tim,
kroz izmjene zakona je potrebno dodatno jačati kriterijume za odobrenja za emitovanje – kako za
dodjelu, tako i za produženje, u skladu sa novim politikama EU.
Takođe, potrebno je naći rješenje kojim bi se sami mediji i uredništva zaštitili od neprimjerenog uticaja
vlasnika na medijsko izvještavanje.
Ovo su najvažniji zaključci analize “Strano vlasništvo nad medijima – jesu li potrebna ograničenja?”
autora Vuka Maraša, koju je Centar za demokratsku tranziciju (CDT) pripremio u okviru svojih aktivnosti
na polju borbe protiv dezinformacija i negativnih stranih uticaja.
Evropska unija se u kontinuitetu bavi pitanjem stranog vlasništva i transparentnosti stranog vlasništva u
medijima, kako na nivou Unije, tako i pojedinačno u zemljama članicama. Cilj efikasnije regulacije
vlasništva u medijima, te veza između vlasnika, odnosno upravljačkih strukture sa jedne i uredništava sa
druge strane, jeste da se unaprijedi nezavisnost medija i omogući im se profesionalno izvještavanje.
Evropski Acquis ne sadrži odredbe koje se tiču ograničavanja medijskog vlasništva, već je zemljama
članicama ostavljeno da same urede da li će i u kojoj mjeri ograničiti strano vlasništvo nad medijskim
kompanijama.
Zbog toga se i vrste ograničenja razlikuju od zemlje do zemlje. Dok je u nekima zabranjeno vlasništvo u
bilo kojem tipu medija iznad određenog procenta, druge zemlje su se odlučile da ograniče vlasništvo u
samo određenim medijskim formatima ili vrstama medijskih usluga koje se pružaju, a kod nekih zemalja
ograničenja su kombinovana.
Neki od ključnih argumenata koji se koriste u prilog tezi da je potrebno ograničiti strano vlasništvo nad
domaćim medijima često su potreba očuvanja nacionalnog karaktera ili zajednica unutar određene
države i da se osigura da vlasnici medija nemaju interese koji su suprotni interesima zemlje u kojoj
pružaju medijske usluge.
Sa druge strane, argumenti protiv ovog rješenja najčešće su vezani za slobodu preduzetništva, odnosno
slobodnog protoka kapitala ali i činjenica da svaka zemlja ima slobodu da uredi pravni okvir unutar kojeg
mediji funkcionišu, pa je samim tim pitanje ko je vlasnik nekog medija bespredmetno. Takođe, postoji
opravdana zabrinutost da bi ograničavanje stranog vlasništva u medijima u zemljama nedovoljno
razvijene demokratije moglo voditi ka sužavanju slobode izražavanja i cenzuri.
Objavljivanjem ove publikacije i želimo pokrenuti dijalog i razmjenu mišljenja koji bi doveli do definisanja
modela za uređenje medijskog vlasništva koji bi bio najbolji za Crnu Goru.
Izradu publikacije je finansirala Ambasada SAD u Podgorici. Mišljenja, nalazi, zaključci ili preporuke koji
su ovdje izneseni su stav CDT-a i autora i ne odražavaju nužno stav Stejt dipartmenta/Vlade SAD.
Ostajemo otvoreni za sve dobronamjerne sugestije i kritike naše publikacije, koju možete pronaći ovdje.
Strano vlasništvo nad medijima: jesu li potrebna ograničenja?
Autor:Radiotitograd.me
