Foto:CDT
Za razliku od svojih studenata, spadam u generaciju koja pamti Jugoslaviju. Proistekla iz borbe
za slobodu i jedne revolucije, ova državna zajednica imala je nesumnjivu ulogu u emancipaciji
naroda koji su je činili. Tome je znatan doprinos dao i film. Da li se priča o Jugoslaviji može
ispričati posredstvom slika u pokretu?
Jugoslovenski film nastaje u ozračju uspostavljanja novog poretka i izgradnje socijalističkog
društva. Otvaranjem škola, biblioteka, bioskopa, muzeja, galerija, domova kulture i kulturnih
centara, pokretanjem novina i časopisa, počinje preobražaj jedne prilično zaostale zemlje.
Filmska preduzeća koja se osnivaju u republikama imaju zadatak da proizvode umjetničke,
naučne i školske filmove. Kako je riječ o novom medijumu, o projektima odlučuju savjeti koje
čine književnici, slikari i muzičari. Uporedo sa ovim procesima, Jugoslavija se, zahvaljujući
spoljnoj politici, postepeno otvara prema svijetu. To što se, kao država jednopartijskog sistema,
nije svrstala u sovjetski komunistički blok iza gvozdene zavjese, dovelo je do približavanja
Zapadu, a zatim i do ideje o Pokretu nesvrstanih, kao modelu za prevazilaženje hladnoratovskih
konfrontacija. Specifično pozicioniranje između Istoka i Zapada omogućilo je da se pred našom
publikom nađu umjetnička ostvarenja i sa jedne i sa druge strane, ali i njihovi protagonisti.
U datom političkom kontekstu, jugoslovenskom filmu namijenjena je afirmacija tekovina
antifašističke borbe. Tako nastaje žanr partizanskog filma, izuzetno popularan sve do sredine
80-ih godina prošlog vijeka, koji je dao i nekoliko međunarodno uspješnih filmova (Bitka na
Neretvi, Most, Valter brani Sarajevo). No, na revoluciju se, kao i na razvoj postratnog društva,
može gledati i kroz drugačiju optiku. Polemički ton i kritičko preispitivanje društvenih odnosa u
filmu, označeni su sintagmom „crni talas“. Krajnje osobeni autori suočili su se sa rizikom da se
„u ime revolucije na optuženičku klupu stavi samo stvaralaštvo“, kako je na to upozoravao
Veljko Vlahović. Filmovi ovog prosedea, pak, odlaze na najveće festivale i dobijaju nagrade u
Berlinu, Kanu i Veneciji, zajedno sa uspjesima dokumentarnih, kratkih i animiranih filmova.
Uklanjanjem sa repertoara domaćih bioskopa, neki od tih filmova bivaju zabranjeni bez zabrane,
ali njihovi autori mahom uspijevaju da održe kontinuitet u djelovanju. Kako je to bilo moguće?
Premda je zvanično proklamovana sloboda stvaralaštva, ono nije bilo oslobođeno ideoloških
normi. Pa ipak, jugoslovenska socijalistička stvarnost trebalo je da pokaže i svoju liberalnu
stranu, u čemu će ulogu imati i prilična samostalnost republika, kao i decentralizacija u kulturi.
Navešćemo jedan primjer. Suočen sa pritiscima zbog filma „Zaseda“, Živojin Pavlović je sljedeći
film umjesto u Srbiji snimio u Sloveniji.
Ishodište jugoslovenske kinematografije je i ono što je pretpostavka za nastanak filma kao
složenog kreativnog poduhvata, a to je međusobna saradnja Najveći dio filmova ovog perioda
proizveden je uz učešće filmskih preduzeća iz više jugoslovenskih republika. Na sličan način se, u
domenu koprodukcijske saradnje i sufinansiranja, filmovi u regiji rade i danas. Osim zajedničkog
nastupa na marketima, ovo udruživanje je važno i zbog podrške evropskih filmskih fondova.
Borhes je raj zamišljao kao svojevrsnu biblioteku. Šta bi onda bile police sa rolnama filmova
snimljenim u zemlji koje više nema? U kolažu imaginacije, spajam naslove:
Crno sjeme, u raljama života.
Buđenje pacova i obračun sa izdajnikom.
Nemirni u pohodu ka granici.
Prate ih skupljači perja sa bubama u glavi.
U podne, mali vojnici vježbaju hajku.
Dezerter nosi sudbine poraženih kao sopstveno breme.
Ovo i nije rat, nego nešto između, jednako strašno.
Na kraju ostaje njih dvoje.
Ko puca, otvoriće mu se. Ili, doviđenja u sljedećem ratu!
Lerbije kaže da žive slike putuju od zemlje do zemlje, obaraju ograde koje postoje i ruše
predrasude. Putuju i od jedne generacije do druge, prenoseći autentično osjećanje istorije kao
svijest o sopstvenom mjestu u vremenu. Ali krug nije pravilan i vjekovi ovdje teku uporedo
jedan sa drugim.
Jugoslavija se raspala u unutrašnjim protivrječnostima i narcizmu malih razlika. Nedorasli
vremenu, čini se da nijesmo prepoznali mogućnosti koje su nam stajale na raspolaganju. Pa
ipak, prostor kulture se pokazao kao najotporniji na destrukciju.
Jugoslovenski filmovi ostaju važan dio naše kulturne tradicije. Ne samo kao evokacija jedne
epohe, već i kao nasljeđe koje nam pripada i kojem pripadamo, isto toliko. Svjedoče oni o tome
da je lakše bilo razbiti Jugoslaviju nego razbiti njenu kulturu. Jedan za drugim govore o jednoj
zemlji, o ljudima koji su u njoj živjeli, voljeli se i sukobljavali.
Zato ću, promijenivši jedan naslov, završiti sa drugačijim pozdravom.
Doviđenja u sljedećem filmu!
Ovaj tekst pripremljen je u okviru CDT projekta “Prošlost za budućnost – Kontra mraku, kontra
sili” povodom obilježavanja 80 godina od bitaka na Neretvi i Sutjesci, te II zasijedanja
Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije.
Andro Martinović, filmski reditelj
Autor:Radiotitograd.me
