• Prošlost kao put u budućnost
  • Prošlost kao put u budućnost

    Prošlost kao put u budućnost

    Piše.Tamara Gavrić

     

    Bulevara Lenjina molim Vas, rekoh dok sam zatvarala vrata od automobila. Kiša je padala tako jako da svoje sopstvene misli nisam uspjela da čujem. Udar svake kapljice od staklo govorilo mi je da novo vrijeme dolazi. Nespremna za sve novo, prepustila sam se vožnji, pokušavajući da čujem svoje srce šta mi govori. Bila je to iscrpljujuća bitka između razuma I emocije, da nisam mogla da odabarem stranu I sudim u toj borbi.
    -Gospođice stigli smo, dva evra i deset centi, rekao je čovjek koji je uspio da me vrati u svijet kojem pripadam, da me izvuče iz metafizičkog svijeta.
    Sada i sami možete zaključiti ko je u tom trenutku proglašen za pobjednika u borbi koju sam već pomenula.
    Hvala Vam,rekoh i zatvorih vrata od automobila.
    Dočeka me dobro poznati kafić koji mi ispred očiju stvori sliku mene same koja trčim oko njegove bašte, dok me baka doziva, ne bi li me upozorila da usporim da ne padnem. Gledajući sebe, kiša mi se slivala niz obraze. I sami znate kakva je atmosfera kada u Podgorici pada kiša, duva vjetar, ljudi kao bez glave trče
    ne bi li se sklonili i niko nikog ne vidi, čak i ne želi da ga vidi ja bih rekla. Stajala sam tu, činilo se satima, sama.
    Dok sam prilazila zgradi, neki osjećaj prolaznosti me je zadržavao ispred samog ulaza. Plašila sam se onoga šta će biti kada se ta vrata otvore. Vjerujte, osjećanja su bila pomiješana, od onih da sam sad odrasla osoba koja je spremna da podnese istinu, do onih da sam i dalje ista djevojčica koja je djetinjstvo tu provela, da sam upravo tu bila srećna. Stajala sam ispred ulaznih vrata, kao da nisam znala šta će me dočekati kada se otvore. Bila sam sigurna u to da ih neko mora otvoriti jer su od metala a ja nemam snage da to učinim sama. Da, nisam imala snage, ali samo zato što nisam znala koliko će težak biti bol na
    mojim leđima koji ću morati da nosim. Gledala sam u njih i dalje, razmišljajući koliko sam zaista bila mala kada nisam mogla da dohvatim dugme pored našeg prezimena na interfonu. Šta sve nisam mogla, pomislila sam, a bila sam srećna. Šta mi sad vrijedi što mogu?
    Vrata se otvoriše, zvuk škripe kao da me probudi iz sna.
    -Izvolite, hoćete li unutra, upita me gospodin koji je izlazio odatle.
    Činilo mi se da će me mrak pojesti, da me neći biti kada zagazim u tu tamu.
    -Znate, crkla nam je sijalica u ulazu, ali čim dođete do lifta druga sijalica će se upaliti, reče mi taj gospodin pruživši mi ruku da uđem.
    Onako bez ikakve riječi, zakoračih u svoje djetinjstvo ali istovremeno i u svoju realnost koja mi se sve više otvarala pred očima. Ništa se nije promijenilo, pomislih. Bio je potpuni mrak, a ja sam tačno znala gdje stoji sanduče za pisma i koverte pa pogledah pravo u njega. Upali se svjetlo, te ga ugledah. Isto je
    izgledalo kao prije više od deset godina, drveno sa slovima na sebi. Ali jedna stvar mi zasmeta, nije bilo mog prezimena. U trenutku se trznuh, ali osoba koja je upravo izlazila iz lifta me upita da li mi treba pomoć, da li nekog tražim, a ja je ljubazno odbih. Prilazeći liftu, djetinjstvo mi opet udari u glavu i ne dade realnom svijetu da dopre do mene.

    -Dijete moje, ne možes sama u lift, zaglavićeš se sačekaj nas, govorili su unutrašnji glasovi, a ja sam vidjela sebe kako skačem ne bih li uspjela da pritisnem dugme i krenem prije nego tata i majka stignu. Tada moja sadašnjost zakorači u lift i pritisnu broj četiri. Zvuk lifta mi je odavao utisak da je sve u
    savršenom redu i da će me čekati svi kada stignem na četvrti sprat. Ljuljao se, škripao, skakutao sam od sebe, ali to nije bilo ništa što bi mene iznenadilo. Kada se zaustavio otvorih vrata, a one kapljice kiše koje su se zadržale na mojim kapcima se uputiše ka obrazima. Slivale su se dugo, a tišina koja je bila prisutna
    samo im je davala na značaju. Stajala sam nepomično, opet. Nema nikoga. Nema nikoga govorila sam sebi.

    Carooo, Miliceee, dobro nam došla mila naša, u glavi mi je odzvanjalo sve jače dok sam koračala ka vratima svog djetinjstva.

    I dalje nikog nije bilo. Osvrtala sam se oko sebe ne bih li pronašla barem jedno opravdanje za to što me
    niko nije dočekao. Ugasilo se svjetlo.

    Dok sam bila u mraku, zadržah se za metalnu ogradu čiji je naslon bio od drveta, pa realnost polako poče da preovladava mojim umom. Tvoj život više tu nije, nema ko tu da te dočeka. Prišla sam vratima od stana, nije bilo ničega što bi uspjelo da potisne tu surovu realnost.
    Tu više ne živi onaj koga očekuješ, on je sada na boljem mjestu. Moj mozak je sa mnom komunicirao.
    Poželjela sam da uđem, ali su mi metalna vrata sa nepoznatim prezimenom stajala kao prepreka na tom putu. Još jednom mi je sve prošlo pred očima, kolika je sreća bila biti dočekan od svoje porodice, od dede koji te zagrli i ustane svaki put kada ga zamolite i ako mu zdravlje to ne dozvoljava da uradi bez bola.

    Gledajući tako u svoju prošlost kroz vrata koja su bila sinonim za sadašnjost, shvatila sam da vrijeme ne mogu da vratim. Okrenuh se ka stepenicama, odlučno krenuh u budućnost, prvi put u svom životu sama niz stepenike koji su nekada pedstavljali toliku opasnost. Koračala sam znajući da ću čuvati
    ljude koji su i dalje tu, koji će da me dočekaju pa makar i u nekoj drugoj ulici, u nekom drugom ulazu, u nekom drugom gradu. Poslije toliko kiše, na samom izlazu iz zgrade, suza radosnica se slila niz obraz izmamivši mi osmijeh.


    Pogledah u nebo na kojem zamislite ne bi nijednog oblačka i pomislih, moja prošlost je ustvari put u moju budućnost.

    Comments (0)

    Ostavite komentar

    Related News