• Odraz u ogledalu
  • Odraz u ogledalu

    Odraz u ogledalu

    Piše.Tamara Gavrić

     

    Ako bih ikada nekog od Vas koji čitate ovo upitala ko ste, da li bi znali da kažete nešto više od svog imena?

    Ovom rečenicom sam namjerno počela tekst ne bih li Vas navela na razmišljanje.

    Kad ujutru ustanem,  I pogledam sebe u ogledalo, upitam se  šta zapravo vidim ? Da li sam zadovoljna  tim  odrazom? Da li sam ponosna na svaku boru koja se nalazi na mom licu, ili još nisam spremna da je prihvatim, jer još uvijek nisam prihvatila događaj koji ju je zapravo stvorio?

    Neki pametni ljudi su rekli da život piše romane, pa ću se ja upravo tom rečenicom služiti u ovom tekstu. Život je prepun uspona i padova, radosti i tuge, ali iz tog razloga i jeste lijep. Život će nas naučiti da je smo mnogo jači od onog što smo i mi sami mislili, da je većina velikih problema ustvari problemi koji nisu vrijedni pomena i da ćemo uspjeti da prebolimo i preživimo stvari koje nismo mogli ni da zamislimo da je moguće preživjeti.

    Sjećam se jednog sunčanog dana koji je što se tiče mog bića bio sve sem sunčan i lijep. Usamljenost, tuga, problemi, to je sve ono što je uspjelo u tom trenutku da me dotuče. Sjedjela sam i plakala. Razmišljala sam kako da riješim to što me muči i učinim sebe srećnom, a onda  mi je odjednom sinula misao da na samom kraju nije najvažnije biti srećan, nego raditi na rješavanju svega što se dešava trenutno pa kakav god bio kraj. Odmah mi je bilo lakše, bila sam svjesna da moram da prihvatim stvari onakvim kakve one jesu, bez ikakvog uveličavanja ili umanjivanja. Pa šta da radim, pomislih?

    Kako sam se okrenula instiktivno, u ogledalo sam vidjela osobu koja me je gledala tužnim očima koje su tražile spas. Moram priznati da mi je dugo trebalo da prihvatim da te oči koje gledaju pravo u mene, bez  skretanja pogleda, upravo moje oči. Dugo mi je trebalo da shvatim da me one ne osuđuju već me vole baš onakvu kakva ja jesam, mršava ili ne, našminkana ili ne, nasmijana ili ne. Te oči me gledaju pravo i kad je najteže i ćute. Čuju moju tišinu, plaču kada i ja plačem, smiju se kad se i ja smijem. Pa zar to nije upravo ono to mi je najviše potrebno, da čujem sebe i razgovaram  sama sa sobom?

     Te oči su bile ogledalo moje duše, kroz njih sam vidjela sve probleme koji su mi se motali o glavi. U jednom trenutku su se posložili jedan za drugim a njihova veličina se smanjivala što sam duže posmatrala taj pogled. Nisam se micala odatle čekajući završetak svega toga. Odjednom mi je pred njima prošlo sve ono što mi je život donio u prošlosti, i šta sam sve uspjela da izguram pa mi je, koliko god zvučalo nevjerovatno, izmamio osmijeh. Uhvatih krajičkom oka smijeh u odrazu u ogledalu ali ne potraja dugo. Skrenuh pogled razmišljajući koliko je ustvari čovjeku teško da prihvati sebe, riješi svoje probleme, a koliko je lak na riječima da osudi bilo koga drugog. Svaka bora, lice bez šminke ili sa, zubi savršeni ili ne, koža čista ili ne, ja sam onakva kakva sam i takva sam najljepša. Uspjela sam da oživim svaku boru, svaki ožiljak, pa nakon toga da ga i prevaziđem, što smatram svojim najvećim uspjehom.Shvatih da ne bih mogla sebe da vidim za deset godina  onako kako želim da se vidim, ako i dalje živim u onih nekadašnjih deset godina, iz prošlosti.

     

    Ako bih Vas upitala ko ste, da li biste znali da kažete više od svog imena? Šta Vam poručuje Vaš odraz iz ogledala, razmislite o tome.

     

    Comments (0)

    Ostavite komentar

    Related News