• Da li je moguće probuditi emociju kroz nešto što se može kupiti?
  • Da li je moguće probuditi emociju kroz nešto što se može kupiti?

    Da li je moguće probuditi emociju kroz nešto što se može kupiti?

    Piše.Tamara Gavrić

    Na samom početku ću reći da da! Moguće je itekako. Znate onaj osjećaj kad pomirišete neki parfem pa Vas vrati u vrijeme ili situaciju koju ste potpuno zaboravili? Ili čujete pjesmu koja Vas veže za nešto što niko drugi ne bi mogao da razumije? E upravo tom osjećaju je ovaj tekst posvećen.

    Dok sam bila u trgovini već umorna od već svega viđenog, ugledah u jednom od izloga crvenu trenerku koja mi zapade za oko. Da li imate moj broj? – upitah, a prodavačica mi ljubazno odgovori sa da, pa ga pronađe. Sva uzbuđena pođoh u kabinu, željeći što brže da je obučem. Kako sam skidala odjeću sa sebe tako je moja sadašnjost bila sve dalja a prošlost sve bliža. Osjetih se kao da putujem kroz vrijeme.

    -Škrbo, idemo ti, Maja i ja u robnu kuću Beograd, da kupimo po nešto. Dok smo prilazili obuzimala me je sreća što uopšte idem sa tetkom i tečom da razgledam, ne razmišljajući uopšte o kupovini poklona. Dugo smo šetali, birajući poklone za Anju, Jecu i Milu, a ja sam sam bila preponosna  na sebe jer je njih zanimalo moje mišljenje o istim. U jednom trenutku mi se tetak obrati - Pogledaj ovu crvenu trenerku, dopada li ti se? -

    To je bila ista crvena trenerka koju sam sad imala na sebi, poslije toliko godina.

    - Saro, tetak će da ti kupi, samo ako se tebi sviđa – rekla mi je tetka dok mi je namigivala da on ne vidi, onako iz šale. Prošlost i sadašnjost su mi bile pred očima istovremeno. Zamislite samo taj vulkan emocija.

    Gledala sam sebe i vidjela njih u odrazu ogledala.  Dopada mi se – izustila sam naglas, toliko jako da me je čula i prodavačica koja je bila iza vrata od kabine. Činilo mi se da su prošli sati dok sam se gledala u ogledalo, razmišljajući o vremenu koje je prošlo. Slike ispred očiju su mi se smjenjivale brzinom svjetlosti. Od onih osmijeha, problema, tuge, radosti, zapitkivanja pa sve do onih kad sam shvatila da više nikada neće biti ono što je bilo. Između suza i smijeha, uspjelo je da preovlada  ovo drugo.

    Osmijeh mi je bio sve veći, ponosna sam bila na to što je moj tetak bio dio mog lijepog djetinjstva. Mislila sam, sa koliko smo se stvari izborili i sa koliko ćemo se još izboriti dok se budemo sjećali njega sa osmijehom na licu.

     

    Sva uzbuđena jer sam pronašla trenerku koja je oživjela uspomenu na mog teču, potrčala sam put tetkine kuće ne bih li joj je pokazala. Ona je bila sva u svojim obavezama, posao, kuća, da nije uspjela ni da čuje moju ushićenost i radost povodom današnje trgovine. U jednom trenutku je sjedoh na dvosjed I rekoh joj – Sačekaj samo minut molim te, moram nešto da ti pokažem.

    Ajde, reče ona sva u nekom svom svijetu koji je prepun pitanja bez odgovora, ali ipak pristade. Pobjegoh iza vrata, iza kojih smo se kao mali krili dok bismo se presvlačili, pa se obukoh.

    Jesi li spremna- izustih, pa udjoh u dnevnu sobu gdje je sjedjela. Gledala je u kamin u kojem je gorelo drvo koje joj je obasjavalo lice. Tetka vidi- rekoh opet, vidi mi crvenu trenerku. Gledala sam je dok je podizala pogled, i sve više  prilazila vremenu u kojem sam ja već bila kad sam navukla tu crvenu boju na sebe. Vidjela sam koliko joj se cakle oči. Nije mogla da kaže ništa. Ćutala je i gledala.

    Ista kao ona crvena što smo je kupili zajedno, sjećaš se?- Upitah je, a njeno lice se ozari, pa joj izmamih osmijeh u istom trenutku kada i suza krenu.

    Sjećam Saro, reče mi, kako se ne bih sjećala, svega se tetka sjeća. Kroz osmijeh izusti – Rekoh ti ja da će on da ti kupi i stvarno je kupio, ali zaista je ista kao ona. Koliko je uopšte prošlo vremena od tada?

    Daj da tetka vidi – govorila je- sad nešto posmatram ništa mi se nisi promijenila, isto si ono tetkino dijete. Savladale su me emocije pa sam počela da plačem, dok se čulo pucketanje vatre iz kamina, kao nekada. Dugo smo sjedjele zagrljene, a nakon toga razgovarale o stvarima koje su nekada bile. Smenjivala su se osjećanja od suza do smijeha.

    Na samom kraju dana, dok sam se vraćahla svojoj kući pogledah u nebo I pomislih - Ti znaš sve…

    Vjerujem da sve što se događa, događa se sa razlogom, a svaka emocija je prirodna. Život i jeste zato lijep, sve dok imamo nekoga koga ćemo se sjećati i onog sa kim ćemo živjeti. Zato oživimo stvari koje bude emocije koje su nekad bile, događaje i vremena. Ljubav prema nekom ostaje nezavisno od vremena.

    Comments (0)

    Ostavite komentar

    Related News