• Čoek žena
  • Čoek žena

    Čoek žena

    Jelena Caričić- kolumnistkinja

     

    Utorak i kiša, četiri popodne i kolaps saobraćaja.

    Vraćam se sa posla, lijevi brisač pravi neki tupi zvuk po staklu koji me dodatno iritira. Gladna sam, krajem oka vidim novu poruku na ekranu i vraćam pogled na kolonu ispred. 

    Kad si malo stariji i svjesniji života počnu više da te privlače nečija djela nego riječi, počneš da nekoga mjeriš po tome koliko je fizički prisutan u tvom životu a ne koliko poruka ti dnevno pošalje.

     

    Mijenjam stanice na radiu, tražim nešto manje patetično,

    manje ljubavno i da nije o Covid-u je li.

    Razmišljam, trebala bih da svratim u prodavnicu po hranu, da platim račune, kupim nove brisače, zamijenim sijalicu u kupatilu, pokupim veš i raširim onaj iz mašine, začakim zavjesu i odgovorim na mailove.


    Vučem kese sa hranom do auta na parkingu i pakujem ih u gepek. Javila sam se školskoj sa distance i na brzinu, ali ipak je stigla da mi nagovijesti da ona i Filip baš ne mogu da se dogovore, jer bi ona crvene a on ipak bijele ukrase za jelku. Ne znam kome ni kako da zahvalim za uvedene mjere distance i što nisam morala da stojim petnaest minuta i ponovo slušam kako je Filip nezasit ljubavnik i pravi alfa mužjak, iako je građen kao blinker.  

     

    Stigla je još jedna poruka, čula sam ali ni nju ne otvaram.
    Kiša pada sad jače, čekam parking ispred zgrade za koji se posle par trenutaka svađam sa tipom koji me je nonšalantno zaobišao i na moje pitanje je li vidio da ja već čekam to mjesto kroz osmijeh dobacio ’lijepa si kad se ljutiš’.  
    Prošle nedelje smo se svađali oko parking mjesta samo ona ulica sa druge strane zgrade u kojoj oboje živimo.

    On ima Maltezera Fila a ja Francuskog buldoga Bobija, mužjake. Borimo se i za ovo malo zelene površine ispred ulaza, borimo se i ko će kome da ukrade lift, oko parkinga, uglavnom borba je..

     

     

    Pokisla i umorna, nisam jela od juče popodne, unosim kese u lift i čekam da se pojavi broj tri. Prija mi tišina i samoća, trenutno teško da bih mogla da vodim razgovor a još manje da nekome nešto crtam. Ulazim u hladan stan jer su mi vrata od balkona od sedam jutros otvorena, čekam da klima malo ugrije prostoriju dok punim frižider i razmišljam, razmišljam, razmišljam. Razmišljam koliko je ženama koje jednim pozivom mogu na muškarca da prebace tonu obaveza život ustvari lakši, a kako baš te žene koje su držane kao malo vode na dlanu, one koje spavaju do podne, imaju svu moguću zaštitu i sigurnost, nemaju dan radnog staža i jedina briga im je oće li Maja danas stići da ih isfenira, najviše kukaju i stalno su nezadovoljne.

     

    A sa druge strane one žene koje trče i rade što treba i što ne treba, one koje mogu i što ne mogu, često nisu za to dovoljno cijenjene i takvim se ženama rjeđe kaže - hvala, već im se mnogo češće traži mana. 

     

     

     

    Comments (0)

    Ostavite komentar

    Related News