Roman Kalina je savremeno prozno djelo koje se tematski i estetski oslanja na univerzalna pitanja identiteta, ljubavi, dostojanstva i slobode, ispričano kroz sudbinu mlade Romkinje čiji se život lomi između tradicije, siromaštva i snažne unutrašnje potrebe za samoodređenjem. Iako duboko ukorijenjen u socijalni i kulturni kontekst Balkana, roman je po svojoj suštini univerzalna priča o čovjeku koji pokušava da sačuva dostojanstvo u svijetu koji ga neumorno iskušava.
„Kalina“ je životna drama koja prati tragičnu, ali snažnu priču prelijepe Romkinje, isprepletenu sa običajima, siromaštvom, ponosom i unutrašnjom snagom glavne junakinje. Kroz emotivnu i poučnu priču, roman istražuje univerzalne teme ljubavi, hrabrosti i prevazilaženja životnih izazova, istovremeno odašiljući poruku snage, nade i otpornosti ljudskog duha.
Milanka je autor romana: Više od života, Kad zažmuriš niko te ne vidi (I i II), Pucaj, puče mi duša, Ne kradi mi sebe, Čovjek bez adrese, Na ivici noža i Sjećanje na budućnost.
Dobitnica ZLATNE PLAKETE za poseban stil pisanja, SREBRNE PLAKETE za roman Kad zažmuriš niko te ne vidi, kao i NAGRADE ZA ŽIVOTNO DJELO.
Teško je objasniti ono što se živi srcem…
Inspirisana životom romske populacije na Vrelima Ribničkim, Milanka Aranitović Rakočević daruje nam roman “Kalina”, gdje prikazuje sociokulturni kod Roma i sudbinu glavne junakinje Kaline.
Roman „Kalina“ još jednom potvrđuje Milanku Aranitović Rakočević kao majstoricu pripovijedanja koja spaja napetu radnju, duboku psihološku analizu i snažnu poruku o ljudskoj prirodi, pa isti nije jednostavno žanrovski odrediti. Po načinu osvjetljavanja života i sudbine glavne junakinje romaneskne priče (poniranje u složene lavirinte unutrašnjih preživljavanja), ovo je psihološki roman. Po ustreptalosti stila, emotivno obojenoj rečenici i lirskom tonu – ovo je poetski ili lirski roman. Po društvenom i istorijskom miljeu, te po prikazu i tretmanu sudbine romskog naroda, ovo je i socijalni roman.
Sasvim je jasno da je Milanka Aranitović Rakočević u izradi ove knjige prevalila “veliki put” mjeren ne samo sociokulturnim kodom nego i dušom, a upravo je duša, i to po prirodi vesela, ono što je kod Roma veće od svakog zla i što ovu populaciju čini potpuno jedinstvenom u svijetu.
“Danas više ništa ne zamjeram. Ljudi vide samo onoliko koliko mogu razumjeti. A Rome je teško razumjeti, jer se ne može objasniti ono što se živi srcem. Kako objasniti svijetu da možeš biti srećan i kad nemaš ništa? Da možeš voljeti i kad te ne vole? Da od prazne ruke možeš napraviti mjesto gdje se svi griju? Da od gladi umiješ napraviti gozbu smijeha…”
Autorka nas na prološkoj granici romana, glasom Kaline, a iz “Doma za stare” retrospekcijom uvodi u svijet njenog djetinjstva, odrastanja, traganja…
Fabularni tok događaja vodi nas kroz Kalinino odrastanje u Crnoj Gori, upoznaje nas sa romskom istorijom, kulturom i običajima, podsjeća na period ratnih ofanziva i dolazak njene porodice iz Prištine, prikazuje njene odnose sa porodicom, prati Kalininu udaju (sa petnaest godina prodata je mnogo starijem čovjeku, Arseniju), kao i njen život sa Arsenijem u Italiji, zatim daje saznanje da je njen biološki otac Nikola (čovjek bijelog tena)…
Koliko je zajedništvo važano za Rome svjedoče ponajbolje stranice u romanu koje dočaravaju proslavu Đurđevdana, ali tu je i značaj tradicije (poklon koji je djed darivao Kalini):
– Ćero, ovo je pripadalo mom ocu, i njegovom ocu prije njega.
Točak života i točak puta… Dok ga neko čuva i nas će čuvati Bog.
Čuvaj ovo… Ali ne da stoji na polici, nego negdje blizu srca i uvijek u mislima, da te podsjeća da putuješ, da sanjaš, da praštaš i voliš slobodu.
U romanu se često javljaju motivi kruga, neba, vode, vatre, puta… sve to upućuje na ‚‚unutrašnje kretanje” glavne junakinje Kaline, čijim krvotokom teče krv naslijeđena od majke Romkinje i oca, čovjeka bijelog tena, pa isti ukazuju na to da njeno neuobičajeno socijalno porijeklo i umjetnička duša vapi za kretanjem, slobodom…
U romanu vidimo Kalinu koja često gleda u nebo koje je simbol moći sudbine i tu je predstavljen lik vezan za nešto nadzemaljsko (nebesko), fizički nedostižno, tu je glas djeda koji čuje u trenucima psiholoških lomova.
Psihološki posmatrano, krug nam dozvoljava da sebe, odnosno svoje “ja” utisnemo u jednu univerzalnu, bezgraničnu šemu svemira i da se, samim tim, izjednačimo sa svim živim bićima, pa i svim onim što nas okružuje. Ne zaboravimo da smo mi samo jedna tačkica u milion drugih, ali i ta tačkica je jedan mali kružić koji ima svoju misiju i bez koje svijet, takav kakav je, ovdje i sada, ne bi mogao da funkcioniše.
Stil Milanke Aranitović Rakočević je jednostavan, ali izuzetno dirljiv, jer svaka rečenica nosi težinu emocije i otvara prostor za razmišljanje. Čitaoce ovog romana oduševiće njena sposobnost da jednostavnim, ali snažnim jezikom prikaže duboke ljudske emocije. Atmosfera romana često je mračna i napeta, ali istovremeno ispunjena univerzalnim pitanjima i poukama. Iako je knjiga tužna i često bolna, na kraju ipak donosi osjećaje nade, unutrašnjeg zadovoljstva i mira glavne junakinje, Kaline.
Ovo je roman koji ostaje s čitaocem i nakon posljednje stranice, zato toplo preporučujem čitanje istog.
Prof. Snežana S. Bošković
ROMAN ,,KALINA”
Milanka Aranitović Rakočević je u savremenu crnogorsku književnost unijela nove teme sa slikama prepoznatljive stvarnosti. Donijela je otvorenost prema životu i društvenim istinama. Pred čitaocima se, zahvaljujući njoj, našao svijet bez uljepšavanja, patetike ili karikiranja. Svijet koji je grub, pun očaja i promašenosti, u osnovi tragičan i nesrećan, ali svijet koji ima svoju logiku i svoju dušu i jezik.
Motivska lepeza njenih djela je široka, budući da autorka piše o brojnim životnim problemima, međuljudskim odnosima, smislu života, dobru i zlu, ljubavi, porodici… Njeni junaci su specifični i u specifičnim okolnostima, obično teškog života, ali ne gube vjeru u život i ne zapadaju u pesimizam, nego često potraže sebe tamo gdje nas najviše ima, u sebi samima.
U novom romanu ,,Kalina“, pokreće pitanja o kojima se i vrišti i šuška, ali ih malo ko uzima kao ona koja treba rješavati. Naizgled centralna tema su Romi, ali će čitaoci imati priliku da prate život lijepe Kaline među Romima, a potom njenu sudbinu nakon ,,prodaje“, odnosno traženje same sebe.
Možemo reći da je ,,Kalina“ roman lika, jer za predmet pripovijedanja u prvom planu ima sudbinu, tj. život Kalinin, ona je pripovijedač (narator) i glavni akter, a njen život je prikazan u dvije vremenske dimenzije, sadašnji i prošli, ali je i društveni (socijalni) roman jer daje sliku života Roma.
Kalina se otiska u prošlost da postupkom retrospekcije još jednom rekonstrujiše svoj pređeni put od djetinjstva, sazrijevanja i mladosti. Prošlost se ne zaboravlja, ona ostaje dio nas, a pamti se ono što je bilo najupečatljivije, i pamte se oni koji su nam dali ili uzeli najljepše od nas samih.
Na početku romana, dijalogom između ukućana, sa lakoćom je prikazana sudbina Roma, njihov način života, sloboda kretanja, ali ne uvijek samo soboda. Autorka uvodi motive neba i vode koji pokreću pitanje trajanja života i granica ljudskog uma, želja i nadanja.
Roman osvjetljava pojave iz starije istorije i novijeg života Roma. Autorka govori o njihovom porijeklu i dolasku na nove prostore. Tako uvodi i novije vrijeme, rat na prostorima bivše Jugoslavije, kada mnogi tragajući za nužnim krovom nad glavom dospijevaju na Vrela Ribnička, gdje se prepliću bolne priče svih koje je rat obeskućio.
Tako da ovaj roman postaje odbrana od nesavršenstva svijeta, svjedok životnih sudbina u kojemu se miješaju vode života svih ,,osuđenih“ na život.
Kalina je djevojčica bijele puti, a svaka kap njene krvi pulsira slobodom, pjesmom i snagom Roma. Obožavana od svih, nadahnuta ljepotom glasa i osjećajem za pjesmu, opsjednuta idealom djede i njegovom mudrošću koja je prati kroz život, drugačija i ljepša od svih, sa snovima svake mlade duše i željom da traga i nađe onoga sa kojim će ostvarivati snove. Prkosna i ponosna.
Život se često pobrine da nametne neodoljvo i izuzetno teško, ali od njega ne treba odustati. Treba živjeti, makar na jednoj nozi do smrti, na uskoj litici, tražiti smisao života, ne odbaciti ljubav, biti strpljiv…
Ovi vječiti putnici se nigdje ne zadržavaju, na putu života prema sreći, sa vječitim točkom života vrte se preci i potomci.
Milanka prikazuje i odnos naroda prema Romima, njihov početak obrazovanja i stil života se mijenjao, ali su ih ljudi gledali svojim očima… Stari princip dobra i zla, svjetla i mraka, anđela i đavola…
Kalina sanja o životu bez straha, bez nesigurnosti, ispunjen ljubavlju, sanja slobodu. Ona život preživljava kao neprestanu, dramatičnu borbu materije i duha, u kojoj su šanse za pobjedu duha vrlo rijetke, ali ih ima. U nesporazumu između snova i stvarnosti, u bježanju od svijeta i životnih tegoba, u stalnom vraćanju sebi…
Njen život je postao robija, od ,,robe” postala je robinja, koja popur Sofke Bore Stankovića.
,,Sjela sam kraj prozora, gledala u snijeg koji pada i razmišljala:„Čovjek je kao pahulja… Svi misle da je krhak, a u stvari u svakom od nas postoji kristal koji ništa ne može slomiti. Ja sam svoj našla kada sam počela grijati tuđe ruke. Najveća moja pobjeda nije što sam preživljela tamu, nego što sam se iz nje vratila noseći svjetlost za druge.”
,,Kaina“ je roman koji zaslužuje scensku adaptaciju, na taj način bi došao do više publke i dao upečatljive slike, i upečatlivije uputio mnogima da preispitaju svoju savjest. Autorka, očigledno, ima naglašen afinitet prema moralnoj sferi ljudskog života i otvoreno govori o zamkama i posrtanjima u muci življenja. Pokrenuti savjest današnjeg čovjeka izuzetno je značajno i izuzetno teško.
Milanka Aranitović Rakočević piše srcem i umom, pokušava da privoli čovjeka da ostane sam sa sobom, da sam sebi zaviri u dušu, da privoli čovjeka da misli kako bi se odbranio sebe. ,,Čovjek je biće koje dolazi na svijet bez svoje želje i odlazi bez svoje želje”, živi u strahu od kratkog života, ali onaj ko traži smisao u duhovnim vrijednostima, ko traži i nađe sebe, nalazi mir…
Autorka nas uči o putu koji treba da spoji spoljašnje znakove i pojave sa unutrašnjm istinom, s toga roman zaslužuje brojne čitaoce. Čini mi se da imam pravo da istaknem izuzetnu etičku vrijednost ovoga romana koji svojim sadržajem zbližava i spaja ljude, čini da bude manje razlike mđu njima a više razumijevanja i zajedništva.
„Najveća sloboda je kad prestaneš bježati od onoga što jesi.“- sjetih se dedinih riječi… ,,Deda, ja sam stigla sebi… Možda je to jedini dolazak koji je u životu zaista važan.’’
Prof. Ankica Đurišić
Autor:radiotitograd.me
